ŠKOLA ŽIVOTA

PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Bez odgoja naši će se mali anđeli ubrzo pretvoriti u prave vragove

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 03.11.2017. u 23:13

Marko Miščević / CROPIX

 

Moja dječja soba gledala je na dječji park i nije bilo dana kada nije poletjela barem jedna roditeljska šamarčina. Nikako ne odobravam takvu vrstu “odgojnih” metoda jer šiba definitivno nije izašla iz raja. No danas imamo dijametralno suprotnu situaciju jer je sve raširenija epidemija permisivnog odgoja. Nema dana da ne čuješ kako neki roditelj milozvučno reagira na krajnje neprihvatljivo ponašanje svog djeteta. “Ma on je moj mali anđeo. Ako im postavimo granice, uništit ćemo im duh. Djeci moramo dati apsolutnu slobodu da se u potpunosti izraze…”

Ne, ne moramo. Djeca nemaju neku nepogrešivu logiku prema kojoj se mogu sama odgajati. To je naš posao. Mi smo roditelji, oni su djeca i ne mogu sama usmjeravati vlastiti odgoj. Dakle, djeca nisu intuitivni anđeli koji će sami znati kako se trebaju ponašati. Ako ih tako tretiramo, ti naši “anđeli” vrlo će se brzo početi ponašati poput pravih vragova. Djeci trebaju granice. Njima koriste te granice. I mogu zdravo rasti samo uz zdrave granice.

Ima nekoliko razloga zašto se roditelji libe postaviti jasne granice. Neki spadaju u tu new-age-djeca-su-anđeli-koji-moraju-biti-slobodni grupaciju. Mislim da su takvi roditelji izvrstan dokaz da bismo svi trebali proći znanstveno utemeljen tečaj roditeljstva. Umjesto da slušaju gurua alternativne pedagogije koji je tu teoriju osmislio 1936. godine, razumnije bi bilo slušati ono što smo doista naučili o razvoju djece.

No takvi roditelji nisu u većini. Čini mi se da više ima onih koji se uopće ne usude postaviti granice. Ti se roditelji uvijek žele svidjeti svojoj djeci pa ispunjavaju sve njihove želje. To su roditelji koje primi grč u želucu kada nešto zabrane svojem djetetu. Ako dijete napravi nešto pogrešno, njih primi osjećaj krivnje ako ga prekore.

 

Uopće ne sumnjam u dobru namjeru takvih roditelja. Znam ih podosta i vjerujem da doista vole svoje dijete i mnogi se uistinu trude oko odgoja. Ali čini mi se da bi se trebali više truditi oko samoodgoja. Jer ako su nesigurni u sebe i svoju ulogu roditelja, onda djeca imaju svu moć u tom odnosu. Za razliku od prve grupacije koja je uvjerena da sve rade u skladu s bezgrešnom dušom njihova djeteta, ova grupacija roditelja zna da negdje griješi, ali nemaju snage ili svjesnosti to promijeniti. Oni znaju da bi bilo dobro ponekad reći “ne”, ali nemaju hrabrosti istrpjeti posljedice. Jer to se djeci sigurno neće svidjeti. A onda se oni neće svidjeti svojoj djeci. A to se, pak, ne sviđa njima samima. A oni se samo žele svidjeti. Svima.

Napomenuo sam da takvi roditelji prvo trebaju odgojiti sebe jer se nitko od nas ne može svidjeti svima. I ne trebamo se svidjeti svima. A kad smo kod odgoja, sasvim je u redu da se ponekad ne svidimo našoj djeci. Pa ja se svojoj kćerkici ne sviđam barem nekoliko puta tjedno. Svaki put kad ne ispunim njezinu želju, to joj se sigurno ne sviđa i ja joj se tada ne sviđam. Ali mi se zato jako sviđa što je odgajam na pravi način! Jer roditelji nisu strojevi za ispunjavanje dječjih želja. Usput, ne bi trebali biti ni bake i djedovi, no to je neka druga tema.

Roditelji ne trebaju i ne smiju ispunjavati sve što dijete traži od njih, nego bi trebali ispunjavati ono što djetetu stvarno treba. Velik dio mudrosti roditeljstva otkriva se upravo u tome da naučimo razlikovati dječje želje i potrebe. Želje možemo, ali i ne moramo ispuniti, a potrebe bismo trebali.

Dakle, granice trebaju biti jasne i smislene. Moraju biti prilagođene dobi i karakteru djeteta pa je logičnije da će neka djeca imati nešto više slobode, a neka manje. Ako imate više djece, možda ćete otkriti da za drugo ili treće dijete morate postaviti drugačije granice nego za prvo. Svako dijete je priča za sebe. Ono što je funkcioniralo s prvim djetetom, uopće ne mora funkcionirati s drugim i onda morate smisliti novu taktiku, postaviti drugačije granice. Naravno, nikako nisam za to da postanete nasilna granična policija. Moraju postojati neke kazne za dječji prelazak smislenih granica, ali te kazna ne bi smjela uključivati fizičko, psihičko ili verbalno nasilje.

Nasilje je samo dokaz da ste izgubili kontrolu nad sobom, ali i nad odgojem. Ako ne znate kako biste ih drugačije mogli natjerati da se drže granica, doznajte. Čitajte pametne knjige, krenite na tečaj roditeljstva, danas doista nemamo izgovor za neinformiranost. Uz smislene granice, djeca imaju sigurno okruženje u kojem mogu sazrijevati. Njihova psiha ima sigurno okruženje u kojem se može zdravo razvijati. I zato nemojte misliti da ne volite svoju djecu ako im postavite granice. Dapače, možete dokazati svoju bezgraničnu ljubav tek kada im postavite prave granice!

ELIPSO

Izdvajamo