ŠKOLA ŽIVOTA

PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Je li u redu da roditelji nekad otputuju bez svoje djece?

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 12.08.2017. u 13:10

Goran Mehkek / CROPIX

 

Nikada se nisam trudio postati Mister simpatičnosti. Nikada se nisam trudio svidjeti svima i zadovoljiti svačija očekivanja. Jednostavno mi se nije dalo trošiti vrijeme i energiju na nešto što je nemoguće. I zato sam odlučio biti svoj i otvoreno izražavati svoje stavove, manje ili više popularne, manje ili više kontroverzne. Jer ako počnem kalkulirati što ću reći, možda ću i dobiti naklonost većeg broja ljudi, možda ću imati čišći imidž, ali se jednostavno neću moći pogledati u ogledalo. Možda ću biti poželjniji nekim sponzorima, možda ću dobiti više čitatelja, no sigurno ću izgubiti sebe, a nema šanse da platim tu cijenu.

I zato uvijek iskreno pišem o onome u što vjerujem. Nemam problema što se to ne sviđa svima i nemam se problema boriti za ono što sam napisao ili rekao. Iako mi je uvijek čudno kad me prozovu zbog onoga što nisam napisao ni pomislio. Čudno mi je kad mi ljudi stavljaju tuđe riječi u usta. Jer uvijek određen broj ljudi u tekstu vidi ono čega nema i ne možeš ih uvjeriti u suprotno. Napišem kolumnu o Islandu i netko to doživi kao hvaljenje. Napišem da mi se više sviđaju žene koje popularnost stječu zahvaljujući mozgu, a ne dekolteu iz 468 kutova i netko tu vidi moraliziranje. Napišem da jednom godišnje otputujemo bez djeteta i netko tu vidi osuđivanje svih onih koji su stalno sa svojom djecom ili pomisle da mi dijete smeta u životu. I onda ih prepustim tim dojmovima jer ih nema smisla ispravljati. Malo ljudi spremno je revidirati inicijalne dojmove ili zaključke o nekome ili nečemu pa nema smisla ulaziti u takve rasprave. Nedavno sam se našao u sličnoj situaciji…

 

Naime, supruga i ja doista jednom godišnje odemo na naše putovanje. Bez djeteta, bez prijatelja, samo nas dvoje. Naravno da dijete ne ostavimo zaključano u podrumu i naravno da se pobrinemo da ima sve što mu je potrebno. Baka i djed joj daju i previše pažnje, a uz njezinu morsku ekipu malih harambaša i zezanje na plaži, mi joj baš i ne nedostajemo previše. Tako da ona ima sve što joj je potrebno, a mi se pobrinemo za ono što je potrebno nama. A nama je potrebno da ponekad budemo samo partneri. Oboje smo vrlo predani roditelji i velik dio svojeg života posvetili smo tome da budemo dobri mama i tata. Naravno da nismo besprijekorni, nitko nije, ali se doista trudimo kćerkici dati zdrave temelje. No istovremeno se trudimo sačuvati i naše zdrave temelje. Jednostavno su nam potrebni trenuci kada nismo samo mama i tata, kada ne pratimo njezin ritam, kada nismo opterećeni raznim poslovima, nego slobodno biramo kako ćemo provesti svaku sekundu i kada smo posvećeni jedno drugome. I samo to. I sve to.

Vjerujemo da smo tako i bolji roditelji. Ako se pobrinemo za naše partnerske potrebe, sigurno možemo više dati i kao roditelji. Jer kada idemo s njom na putovanje, biramo aktivnosti koje njoj odgovaraju i uživamo u tome. Ali uživamo i kad smo sami pa se popnemo na neku planinu i dva sata uživamo u pogledu. Njoj to jednostavno nije zanimljivo. Uživamo i u cjelodnevnom planinarenju ili vožnji po ludim cestama ili šutnji… Ima trenutaka kad je šutnja sve što trebamo i želimo čuti. A realno, malenoj šutnja baš i nije omiljena aktivnost. I onda volimo ponekad biti sami. Da se lakše čujemo, da se lakše povežemo kao partneri.

E sad, netko možda ne osjeća tu potrebu i to je sasvim u redu. Neki od njih ne žele putovati samo sa svojim partnerom jer znaju da se ne bi dobro proveli, a neki doista nemaju ništa protiv sve svoje vrijeme provesti s djecom. I to je u redu. Kao što je za nas u redu da se jednom godišnje osamimo. Vaš život, vaša stvar. Naš život, naša stvar. Nitko od nas nije mjerilo za sve!

 

Naravno, kada opišem kako živim ili razmišljam, uopće ne mislim da svi moraju živjeti ili razmišljati kao ja. Samo želim podijeliti svoje iskustvo, što nikako ne znači da ga smatram jedinim ispravnim za sve vas. Samo objašnjavam zašto ga smatram ispravnim za sebe.

Ako nešto funkcionira u mojem životu ili braku, ne znači da mislim da će funkcionirati u svačijem. Imamo različite želje, potrebe. Ma imamo i različite partnere. I sasvim je u redu da imamo različite živote.

I ne, moje dijete mi nikako ne smeta u životu. Ali mi uopće ne smetaju ni ti dragocjeni trenuci sa suprugom i samo s njom. Jer sam siguran da se onda i malenoj možemo posvetiti punom pažnjom i punim srcem.

ELIPSO

Izdvajamo