ŠKOLA ŽIVOTA

PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA 'Mama i tata, jesam li dovoljno mršava?' To je jedno od najodvratnijih pitanja koje sam čuo od svoje kćeri

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 18.08.2017. u 13:16

sport pink shirt woman with measuring tape on a slender her waist, Image: 342738322, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Panthermedia
Profimedia, Panthermedia

Danas teror izgledom počinje već u vrtiću. I to za curice. Dječaci se time vrlo rijetko opterećuju, njih obično more neke druge brige. Ista priča odvija se i u kasnijoj dobi, samo se osjetno više pažnje poklanja ženama nego muškarcima. Dvostruki standard nam se svima uporno smije u lice

To je jedno od najbizarnijih, a ujedno i najodvratnijih pitanja koje sam ikada čuo od svoje kćeri, a vjerujte mi, malena je izuzetno znatiželjna i stalno postavlja sva moguća pitanja.

Razlog odvratnosti leži u činjenici da ga je postavila kao trogodišnjakinja. Tri godine, ljudi moji. Tri obične godine… Tek je krenula u vrtićku grupu koju su činila djeca do 6 godina, a taj su dan raspravljali tko je dovoljno mršav. U raspravi nisu sudjelovali dječaci, nego su je vodile curice od 5 i 6 godina. Uspoređivale su se s nekim likovima iz crtića, raznim pjevačicama i svime što im se servira i dijelile ocjene. Naša je kći tek došla u tu grupu, bila je najmlađa i bez ikakvog statusa pa joj je svaka njihova riječ značila još više. I dobila je packe, iako je oduvijek izuzetno mršava. Rođena je sa 3 kg, dugo vremena vrlo je slabo jela pa je prvi rođendan dočekala s mizernih 7,5 kg i prvih je godina bila ispod minimuma koji su propisivali pedijatri. Mi smo sve pokušavali, no sve do treće godine nije normalno jela…

Naravno, kad je došla doma i postavila nam to pitanje te objasnila pozadinu, prvo smo satima skupljali vilice po podu jer nismo očekivali da će se u vrtiću opterećivati izgledom. U našoj generaciji to je počelo u osnovnoj školi, i to tek u kasnijim razredima. U trenucima kad se tijelo počinje razvijati, kad se hormoni počnu nazirati i kad psiha postane dovoljno zrela da tijelo percipira kao dio identiteta neke osobe. Ali tako je to bilo nekad. Danas teror izgledom počinje već u vrtiću. I to za curice. Dječaci se time vrlo rijetko opterećuju, njih obično more neke druge brige. Isti se teror nastavlja u osnovnoj školi, samo još okrutnije, a nastavlja se i u odrasloj dobi.

Izgled je definitivno jedno od životnih područja gdje postoje dvostruki standardi. Osjetno se više pažnje poklanja ženama, osjetno je više pritiska i osjetno je više osuđivanja. I to i od žena i od muškaraca. Ženu koja ima 20 kg više od prosjeka mnogi smatraju zapuštenom, a muškarca s istim viškom mnogi će smatrati markantnim. Naravno da ne tvrdim da to svi misle i nikako se ne slažem s tim odvratnim dvostrukim standardom, ali on je tragično sveprisutan i svima nam se uporno smije u lice.

Neki su mislili da će se emancipacijom žena dokinuti taj očajni dvostruki standard prema kojem se žene neusporedivo više doživljava kroz njihov izgled. Možda smo se i kretali u tom smjeru, no onda su se pojavile društvene mreže koje slave površnost. I u razumijevanju i u percepciji. Najlakše je doći do klikova i pažnje upravo preko tijela i bezbroj žena to koristi. I neki muškarci. Ali žene prevladavaju. Jednostavno nam je takva kultura. I zato ćete čuti curice u vrtiću kako komentiraju tko je dovoljno mršav, ali nećete dječake. Sigurno ne toliko rano i sigurno ne toliko opsjednuto.

I naravno da neću okrivljavati ni žene koje pažnju traže primarno kroz svoje tijelo ni medije koji to iskorištavaju pa takvi članci o ženama dominiraju na svim vodećim portalima. I jedni i drugi imaju pravo na to. Ne, oni nisu odgovorni ako naša djeca postanu opsjednuta izgledom svog tijela. Bilo bi nam mnogo lakše da roditelji nemaju taj izazov i da se ne moramo tako rano i toliko uporno boriti protiv toga, ali kada ga već imamo, moramo mu biti dorasli! Posebno mi koji imamo djevojčice. Jer želimo da imaju zdrav odnos prema tijelu. Moramo im objasniti da je tijelo dio njihova identiteta, ali ne definira njihovu vrijednost! Moramo im objasniti da nije problem ako imaju 10 kg više, ali jest ako osuđuju one koji imaju 10 kg više od trenutačno važećeg standarda. Problem je ako zadirkuju ili ismijavaju one koji su malo punašniji.

Problem je ako su djeca ohola ili sebična, a ne ako nose dva konfekcija broja više. Naravno da se ne zalažem za pretilost, ali svakako nisam za pretjeranu opsjednutost izgledom i gledanje svoje vrijednosti ovisno o tome kakvo ti je tijelo.

I naravno, sve im treba pokazivati primjerom, a ovdje je važnija uloga majki jer se kćeri češće poistovjećuju s majkama. Ako vide da se mama ne preopterećuje izgledom i zdravo prihvaća svoje nesavršenosti, i njima će biti lakše imati zdrav odnos prema tijelu. Bit će im lakše odbaciti gluposti onih koji nam govore da smo pali na testu mršavosti. Nevezano imaju li te osobice 5, 6 ili možda 36 godina. Našu vrijednost definiraju naša djela, a ne tijela! Ako je nama to jasno, bit će jasno i njima!

ELIPSO

Izdvajamo