ŠKOLA ŽIVOTA

PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Planirao sam napisati poletnu proljetnu kolumnu, a onda se dogodio napad u Londonu, na mjestu gdje sam se šetao prije samo par dana

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 25.03.2017. u 08:44

Biljana Gaurina / CROPIX

Planirao sam napisati poletnu proljetnu kolumnu, o važnosti unutarnjeg buđenja i iskorištavanja svojih potencijala. Već sam je cijelu imao u glavi. A onda se dogodio napad u Londonu, na mjestu gdje sam se šetao prije samo nekoliko dana. Još jedan bezumni napad, još jednog fanatika, opet s tragičnim posljedicama. Prošlih ih je godina bilo nekoliko u Europi. Različiti počinitelji, različiti motivi, jedino što je zajedničko jest ta bezumnost kao motiv. I strah. Strah koji se uvuče u sve nas. I dok je Hrvatska poprilično sigurna, osjećam strah više od prosječnog hrvatskog građanina jer mi supruga radi u Bruxellesu, a londonski se napad dogodio točno godinu dana nakon velikog napada na njihov aerodrom i podzemnu željeznicu. Ona je tada trebala biti tamo. Imali smo sreće što su bili uskrsni praznici pa smo oboje uzeli slobodno da budemo s kćerkicom koja je imala školske praznike. Stvarno smo imali sreće. Napadnut je aerodrom na kojem je dva, tri puta mjesečno, u zrak je dignuta stanica podzemne 100 metara od hotela u kojem najčešće odsjeda, to su sve bila mjesta na kojima se našla stotine puta.

 

Sjećam se reakcija kada smo saznali za prošlogodišnji napad. Na početku nismo ništa osjećali, baš smo se skamenili. I grlili, šutjeli smo i grlili se. Polako je navirala zahvalnost što je ostala u Hrvatskoj, a onda je kontaktirala kolege da provjeri jesu li dobro. I na svu sreću, svi su bili dobro. Barem fizički. Psihički su bili uzdrmani do srži, zabrinuti i sa 500 upitnika u glavi. To su one situacije kada se pokaže koliko je vrijeme relativno jer prolaziš kroz toliko intenzivne doživljaje da kada se osvijestiš, ne možeš vjerovati da je prošlo samo nekoliko minuta. Dan je prošao očekivano. Sporo i ustrašeno. A onda je večer ponudila nešto potpuno neočekivano. Naime, s našom hrvatskom ekspedicijom u Bruxellesu završila je i Francuskinja koja se samo nekoliko mjeseci ranije našla u Parizu tijekom terorističkog napada 2015. godine. I nakon nekoliko sata straha i zabrinutosti odlučila je to radikalno prerezati i rekla da navečer ide van i da joj se one mogu pridružiti. Rekla je da želi izaći na trg, izraziti suosjećanje i podijeliti tugu s drugima jer se ne želi zatvoriti u kuću. Ne želi tim terorističkim pi…cama dati da je zatvore u četiri zida, tako je rekla.

Odlučila je izaći iz stana, pijuckati čašu vina, grickati sir, plakati s gradom, ali ne na koljenima! Na moje iznenađenje, pridružili su joj se brojni građani Bruxellesa, samo 10-ak sati nakon napada. Zajedno su radili sve što bi i inače radili, ovaj put uz osjetno više straha, ali i prkosa. Jer im nisu htjeli dopustiti da ih poraze. Nisu htjeli da unište njihov način života. I supruga i ja prolazili smo kroz iste faze i završili na tome da im nećemo dopustiti da ukradu naš način života. Tako bi oni pobijedili, a ponos i prkos nam to ne dopuštaju. Iako, sjećam se trenutka kad mi je supruga rekla da ih mrzi. Nikad ranije nije rekla da nekoga mrzi. Ali, naravno da nije mislila na muslimane. Mislila je na teroriste i fanatike, one koji su uvjereni da im vjera dopušta ubijanje drugih i drugačijih. Osjetila je mržnju prema fanaticima koji izvještačeni doživljaj religije koriste kao alibi za bolesna djela! Nije problem u određenoj vjeri, već je problem kad se ta vjera bolesno doživi. Nikako nije problem ako netko razumno vjeruje u Alaha, kao što nije problem ako netko razumno vjeruju u Sveto Trojstvo ili u Budu. Mnogi se žele svađati čiji je Bog baš onaj pravi, ali tako se sigurno ne ponašamo božanski. A bome ni ljudski. Tada se ponašamo kao uplašene zvijeri.

 

Humana reakcija u ovom trenutku je osjetiti suosjećanje i biti dio rješenja, a isključivost to nikada nije bila! Predrasude to nikada nisu. Mržnja prema drugačijima sigurno nije dio rješenja. Prema teroristima ne bi smjelo biti milosti, a prema svim ostalim ljudima mora biti!

Bez obzira na to što osjećam strah, ne pada mi na pamet postati ksenofobčić koji će zaboraviti koristiti mozak i početi donositi iracionalne zaključke. Ne pada mi na pamet osuditi cijelu religiju ili redati besmislice o izbjeglicama ili što god već intelektualno i duhovno neuki ljudi rade da bi opravdali svoje žalosne predrasude. Razumno je biti protiv ekstremista svih vrsta, ali suludo je biti protiv ljudi, bez obzira na to kojoj religiji, rasi ili narodu pripadaju!

Želimo li preživjeti kao zdravo društvo, moramo biti dio rješenja! Moramo i dalje pokazivati zdravo lice svoje vjere. I zdravo lice ljudskosti. Inače ćemo se svi posmicati - oružjima, nerazumijevanjem ili neznanjem!

#wearenotafraid

 

Iz drugih medija