Ne volim romantične komedije. Većinom su tragično predvidljive jer već u prvih pet minuta znaš tko će se zaljubiti, koje će probleme imati i kako će ih prevladati da bi u velikom raspletu ipak jedno drugome pali u zagrljaj. Dosadne su i naivne. Sve što ljubavni odnosi nisu. Ali to čak nije ni najgora karakteristika romantičnih komedija.
Najviše im zamjeram što one završavaju točno u trenutku kada pravi život počinje. Naime, pravi ljubavni život ne počne u trenutku kada vam se fatalno susretnu pogledi, vi si ispričate ono što želite vjerovati o toj osobi i onda se zacopate u tu sliku. To nije ljubav. To je samo najčešći početak ljubavne veze, nikako i vrhunac! Prava priča počinje nakon tog uvoda. Nakon što se upoznate i počnete primjećivati ono što vam se ne sviđa. Prava priča počinje nakon što vidiš da po stanu ostavlja čarape kao što su Ivica i Marica ostavljali mrvice kruha. Pravi život počinje nakon što on zaboravi na vaš dogovor jer je s frendovima zapeo u kafiću. Pravi život počinje nakon što shvatiš da tvoja partnerica želi misliti da si ti superčovjek koji bi trebao čitati njezine misli “jer ako ti je stvarno stalo do mene, znat ćeš što mislim”. Ma kakvi, cure moje. Ako mu je stalo do vas, onda će vas slušati i zapamtiti što vam je bitno, ali to i dalje ne znači da će čitati vaše misli. Dakle, nije problem ako ne zna što mislite, nego ako mu nije stalo do vaših misli i potreba nakon što ih izrazite. U tome je problem.
Romantične komedije uvjeravaju nas da su ljubavni odnosi zapravo jednostavni, no to nema veze s realnošću. Neki misle da je dovoljno samo zaljubiti se, potpuno predati partneru, zaljubljenost prijeđe u ljubav i živiš sretno do kraja života. I to su prihvatljive ideje. Ali samo ako imaš 7 godina… Svi ostali koji imaju više od 7 godina, kalendarskih i psihičkih, razumiju i prihvaćaju da ljubavni odnosi nisu jednostavni. Ljubav jest jednostavna, voljeti je jednostavno, ali kako ono što se događa u ljubavnim odnosima rijetko ima veze s ljubavlju, oni su sve samo ne jednostavni.
Ne volim romantične komedije i zato što ispada da je lako odabrati partnera. A tu smo tek pravi genijalci. Ponekad ih odaberemo jer nas nagovori kemija, ponekad fizika, ponekad čak i ekonomija. A zapravo bismo trebali zanemariti sve to i slušati srcologiju. Jer srcu treba vremena da bi nam reklo što želi i što ga istinski privlači. Želucu ne treba vremena, on reagira odmah i ako se želimo zaljubiti i proučavati fiziku i fizikalije, trebamo slušati leptiriće u želucu. Ako slušamo ekonomiju, treba nam samo jedan pogled na nečiji novčanik, ali koliko god novac nekoga činio primamljivijim, ni to nema baš nikakve veze s ljubavlju. Ljubav na prvi pogled jednostavno ne postoji. Moguće je da se zaljubite na prvi pogled. Moguće je da budete opčinjeni nekime, zaneseni i da se toliko zanesete da vam se potpuno rastopi mozak pa partnera odaberete želucem ili preponama. Hoće to kad se zaljubite… Ali ne možete zavoljeti na prvi pogled. Jer da biste nekoga voljeli, istinski voljeli, trebate ga upoznati, a za to je potrebno ipak malo više od jednog pogleda.
Ne volim romantične komedije zato što nam konstantno bezočno lažu o ljubavi. Naime, sve one impliciraju da je romantična veza vrhunac ljubavi i smisao života. One zapravo imaju mentalni sklop onih dosadnih tetki na raznim obiteljskim vjenčanjima koje samo gledaju jesmo li u vezi. “Kako to da si opet došla sama? Pa evo vidi Kristinu… čak i ona ima nekoga. A ti nisi ružnija od nje”, brbljaju te dosadne tetketine koje su si nekako umislile da je njihova vrhunska životna uloga guranje nosa u tuđe živote. Jer te tetke i tetkice misle da je nužno biti u vezi. U bilo kakvoj vezi. Samo da se zadovolji forma. Čak će biti sretne ako ste u vezi koja je bez veze. Samo da, eto, imate nekoga. Pa čak i potpuno pogrešnu osobu. Ne volim te nosogurače. A još manje volim kada toliko osjećate njihov pritisak pa onda popustite i odlučite se zadovoljiti s nekim tko vas ne zadovoljava.
I zato ne volim takve filmove. Život je osjetno zanimljiviji. Ljubav ne zna biti dosadna. Ni predvidljiva. Ona nam voli stalno servirati nove životne vrhunce. Naime, želi da mi dosegnemo svoj vrhunac. I zato ljubav ne zaslužuje da je banaliziramo. Ljubav doista zaslužuje više. Više vas!