Tek kad odrastemo, postanemo djeca. Primijetila sam to kod mnogo svojih prijatelja. Kad smo mali, imamo snove. Želimo biti nešto kad odrastemo. Na početku želimo biti mnogo toga, a kasnije razvijemo sposobnosti. Mnogo nas već sa sedam godina osjeti talent talente ili nešto zavoli. Kad navršimo 10 ili 11 godina, naši talenti su već prilično vidljivi. Neki razviju sposobnost za crtanje, drugi su jako dobri u matematici, neki vole povijest, a neki vole pisati. Ja sam oduvijek voljela pisati. Međutim, pisanje je nešto što svi rade, pa nisam nikada znala što želim biti. Čitala sam naše pisce, najviše pjesnike, i divila se njihovoj sposobnosti stvaranja rime. Gutala sam sve, od lektira do basni, poezije i kratkih priča. Kad smo pisali zadaćnice, ispisala bih tri stranice, a mogla sam i više da nisam imala samo 45 minuta. Iz zadaćnice bih dobila pet jedino ako bi sve bilo napisano gramatički točno, što je bilo rijetko, jer mi gramatika nije bila jača strana. Preskakala sam tehničke probleme i prelazila isključivo na rješenje, a rješenje je bilo izraziti se. Moja profesorica iz hrvatskog je voljela moje zadaćnice, ali kad bi vidjela kako se sve crveni od pogrešaka, nekako bi se slatko nasmijala, jer je bilo ironično. Tada nisam shvaćala da će mi cijeli život biti kao ta zadaćnica.
U pubertetu smo potpuno drukčiji ljudi, peru nas hormoni i stave nam u glavu da moramo raditi nešto ozbiljno. Svi oni propali arheolozi, antropolozi, pisci i slikari tada su odlučili upisati nešto “s čim se mogu zaposliti”. Nije mi bilo jasno zašto podržavaju naše snove, da bi ih kasnije samljeli riječima “ali od toga ne možeš živjeti”. Sada sa 25, gledam svoje prijatelje i primjećujem da se opet pretvaraju u djecu. Tek sada sa 25 imaju slobodu da budu što žele. Sad sa svojim fakultetima koji im nisu donijeli posao koji žele, razmišljaju o tome da opet budu što su oduvijek htjeli. Uvijek mi je bilo smiješno kako ljudi odluče sa 14 u koju će srednju i na koji će faks. A ima nas koji nismo donedavno znali gdje nam je glava, a gdje je rep. I sjedim sad u krevetu i mislim si “ja sam oduvijek htjela biti pisac”. I danas nisam onaj pisac niti pjesnik koji sam nekoć htjela biti, ali ako se osvrnem na svoju povijest do sada, kako god okrenem, oduvijek sam pisala. I sada sjedim u hotelu i pišem. I pišem o stvarima o kojima želim pisati, i u Jutarnjem, i na svojem blogu, i na društvenim mrežama, i živim od toga. I tek sada sa 25 shvaćam da imam svoj posao iz snova, da je ono malo dijete u meni sretno.
Negdje u podsvijesti uvijek težimo željama koje imamo kao djeca, a nismo ih svjesni. I vjerujem da ljudi nikada ne odrastu. Kada dosegnemo neku godinu u našoj glavi gdje nam je ugodno, tamo ostanemo. Biti odrastao je zapravo samo maska koju nosimo da bismo se uklopili. Koliko god godina imali, kad vidimo pijesak, želimo raditi dvorac, kad vidimo bojanku, želimo je obojiti, kad vidimo djecu da igraju graničara, želimo i mi opet igrati… I većinu toga si ne dopuštamo jer uvijek negdje u glavi imamo osjećaj da smo odrasli i da ne smijemo. Iako mi je cijeli život bio kao moja zadaćnica, pun pogrešaka, na kraju, ono što me nasmijalo slatko kao i moju profesoricu je priča koju sam ispričala sebi. Najbolji način da predvidiš budućnost jest da je stvoriš.