Denis Latin posve je u pravu kad na svom Facebook profilu piše da je Karamarko “kamilica prema onom što ćete po kazni dobiti u novoj vlasti”. Nije mu naodmet ni misao da je “Karamarko uvijek pripadao nekoj srednjoj struji. Od početka devedesetih, surađujući u tadašnjim vladama, do vodstva Mesićeve predizborne kampanje, pa do uloga u kojima je morao obaviti najteže zadaće, poput uhićenja Gotovine ili kasnije Sanadera svjedoče o tome da je Karamarko uvijek bio na razini zadatka i obavio ono bez čega nikada ne bi ušli u EU.” Latin, ipak, nije u pravu kad tvrdi da je u posljednjoj kampanji Karamarko zaigrao na antikomunizam kako bi pridobio najdesniji dio biračkog spektra. Ne, neokomunisti su se do te mjere razmahali, zapravo iskoristili gospodarsku krizu da bi nanovo falsificirali i rehabilitirali svoju prošlost i razvili svoj program (vrhunac je bio Lex Perković) da je svako suprotstavljanje takvom stanju stvari također bilo na liniji srednje struje. Oni koji misle da će se povratak centru ostvariti tipično tuđmanovskim izbjegavanjem detitoizacije uskoro će otkriti da su Karamarkova “desna skretanja” bila ne samo u funkciji centra nego i obrane demokracije. Koji su to “momenti centra” u Milanovićevoj pučkoj fronti (“široka narodna progresivna koalicija”)? I s kakvim bi centrom mogli surađivati izvanparlamentarni ljevičari, oni kojima je Milanović prepustio čistu destrukciju (“Revolucija, time neka se bave drugi”), a za koje je svaki demokrat desničar?
Zapravo, cijela priča o “centru” i “reformi” nema nikakve veze s politikom. Glavni hrvatski nedostatak - ugrađena društvena greška - izbjegavanje je gospodarske reforme i modernizacije. Tipično je da se naši mediji iščuđavaju uspjesima drugih zemalja u tranziciji (I Rumunjska nas je stigla, samo još Bugari imaju niži standard od nas, Večernji list, 16. lipnja), a nikad ne postavljaju pitanje zašto je to tako. Karamarko je bio svjestan da strahote hrvatskog etatističkog gospodarstva, koje su sve vlade, lijeve i desne, držale na životu od početka tranzicije, moraju doći kraju. Zato je unatoč lijepom broju etatista u vlastitoj stranci (Goran Marić je tek najbolje samoreklamirani primjer) za prošlogodišnju kampanju naručio izbalansiran gospodarski program koji je njemački IFO Institut (Hans-Werner Sinn) pripremio upravo za hrvatske potrebe. Taj program je važan upravo zato što je riječ o jedinom liberalnom stranačkom projektu za restrukturiranje gospodarstva. Ničim sličnim ne mogu se podičiti ni nominalno liberalne stranke (HSLS, HNS), koje ponovno klize prema “socijalnom” gospodarstvu, ali ni lijeva opozicija, koja je u gospodarskom smislu liberalna, ali samo za lijeve etatiste. Ne treba spominjati da su i Most i razne druge stranke neliberalnog “centra” naglašeno etatističke. No, Karamarko je podbacio kad IFO program nije stavio u prvi plan na prošlogodišnjim izborima. Umjesto toga, sakrio ga je pod varićak. Zaboravio je drugo pravilo Jamesa Carvilla iz Clintonove kampanje 1992.: “It’s the economy, stupid” (Riječ je o ekonomiji, budalo). I to ne o bilo kakvoj ekonomiji, nego o tržišnoj - liberalnoj; onoj ekonomiji koja traži promjene i odricanja kako bi se postigao uspjeh. Ta se pogreška ne smije ponoviti na rujanskim izborima. To mora biti suština borbe za centar.
Zanimljivo je kako to nije jasno jatu novopečenih centrumaša koji su digli veliku galamu nakon pada Karamarka, upravo onih medijskih posrednika koji i nisu bili naročito umjereni do pada Oreškovićeve Vlade. Tako Tihomir Dujmović vidi prednosti u Plenkovićevoj sklonosti “čistom centru”, ali nigdje ne spominje gospodarski program, premda se nada da će Plenković dati prostora “i Goranu Mariću” (Slobodna Dalmacija, 23. lipnja), a Ivan Hrstić za sve krivi “prenaglašenu retoriku”, a uopće ne primjećuje gospodarsko podbacivanje (Večernji list, 23. lipnja). Umjesto njih, oštroumniji analitičari vide šansu za novu desnicu upravo “kroz spoj socijalnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma” (Borislav Ristić, Večernji list, 18. lipnja). Taj spoj, koji već više vremena promiče Stjepo Bartulica, nemoguć je u našim uvjetima, upravo zato što Hrvatska nije idealna zemlja za Prokrustovu postelju socijalnog konzervativizma. Umjesto konzervativne desnice, od koje u Hrvatskoj ništa neće i ne može biti, potreban je spoj jasne nacionalno interesne politike i ekonomskog liberalizma. Svaki drugi centar je Milanovićev pseudocentar.
Kraj Karamarkova razdoblja razveselio je lijevi medijski kartel do te mjere da su njegove udarne perjanice u kratkim krokijima potvrdile svoj monopol u stvaranju javnog mnijenja novim izmišljotinama. Tako je lansirana teza da je Karamarko u Hrvatskoj pokušao implementirati Orbánov model vlasti. Prije svega bi bilo dobro znati što to uopće znači, osim što zvuči loše. No, pored činjenice da za takvo što nema nikakvih dokaza, poznato je da je upravo SDP tražio Orbánovu pomoć u borbi s tečajem švicarca. Zapravo, Karamarko ni u naznakama nije primjenivao orbánizam, a posebno ne u medijskoj politici. Ostaje činjenica da HDZ nema svoje medije (s izuzetkom portala Direktno), čak ni na tzv. desnici, gdje prevladavaju razni pašalićevski medijski frankenštajni. U ovih šest mjeseci minimalno je utjecao na promjene na HRT-u, s tim što je danas situacija još gora nego pod Radmanom, jer je za Radmana barem bilo manje kukavičluka u odlučivanju. Strah koji se trenutno širi Prisavljem ravan je samo samopouzdanju starih “neprofitnih” medijskih profitera koji misle da su se zavazda riješili “Hase”. Tako, Forumova Sandra Bartolović, u tekstu koji pokazuje sve karakteristike trenutne hrvatske političke publicistike, tvrdi da dvije trećine građana “nisu glasali za [Karamarkove] kancerogene ideje u toj potupavoj Obznani 21. stoljeća”, ali da je on “čim se u mučnom i gadljivom procesu dočepao djelića vlasti, strateški... na obje strane Markova trga ubacio džepne ustaše, tamagotchi fašiste i buljuk zatucanih klerikalaca da ti osakate ovo malo života. A i da ne vidiš... da on možda ipak mrvicu više voli Mađarsku od Hrvatske” (forum.tm, 18. lipnja). Takvi tekstovi ne zavređuju pažnju uobičajenih medijskih čuvara. No, možda jednog dana profesor Christian Axboe Nielsen napiše članak o “paranoidnim i obmaniteljskim fantazijama” autora i pisaca Foruma i Novosti (samo za početak) koji bi bio jednako tako poučan kao onaj koji je nedavno posvetio Bujancu (Balkan Insight, 20. lipnja).
Jesu li okolnosti u prvom redu krive za Karmarkovu ostavku. Ne. Treba se nositi s okolnostima. I etablirane zemlje liberalne demokracije žive s kvarnim medijima (Who Is to Blame for Brexit’s Appeal? British Newspapers, The New York Times, 22. lipnja), nestalnim političarima i izvrnutim reputacijama. Za Hrvatsku je samo šteta da ono malo dobrog što ima u politici nikako da dobije pravo građanstva. Možda je uzrok i u neodgovornosti i pristranosti političke znanosti kao struke. Don’t cry for me Argentina? Ne. Samo riječju Denisa Latina: “Žao mi je što su građani pod besmisleno bombastičnim optužbama Mosta i medija povjerovali da se radi o najgorem među najgorima, jer je posve drugačije.”
P.S.: Novi prilozi za bibliografiju antifašističke historiografije i borbe protiv povijesnog revizionizma - Stjepan Mesić na mulu u Tisnom, Dan antifašističke borbe 2016.: (1) Tito brani Europu od komunizma: “Crvena armija [je] već izbila na Dravu i na Dunav i upravo da nije bilo partizanskog pokreta, da nije bilo NOB-a, da nije bilo četiri armije stvorene na prostoru tadašnje Jugoslavije, sigurno je da bi Crvena armija došla do Trsta”. (2) Više fašizma u zemljama bivšeg socijalizma: “Ima onih koji prizivaju fašizam. Ima prisutnosti upravo kod nas kao i u svakoj zemlji; posebno u zemljama koje su bile u socijalističkom lageru ima dosta fašističkih prizvuka”. (3) Fašistička Orjuna nije bila opasna: “To je bila organizacija, koju je kralj, kralj, jugoslavenski kralj, srpski kralj, zabranio 1929. godine. Ta organizacija je bila dosta agresivna, ali nije bila u velikim razmjerima”. (4) Svaka je vlast od Boga: “Dakle to nisu žrtve komunizma. To su bili teroristi koji su pokušali svrgnuti vlast koja je bila uspostavljena” (www.hr.n1info.com, 22. lipnja).