Ne bi mu bilo prvi put. Zoran Milanović već je 2007. uspio izgubiti praktično već osvojene izbore. Omanuo je u završnici. Baš kao što bi mu se to moglo dogoditi i u rujnu. Istraživanja pokazuju da se HDZ vratio iz mrtvih i uopće više ne djeluje luzerski. Još prije mjesec dana bio je u ponoru, potpuno ukomiran katastrofalnim učincima svoga rukovodstva i svoje vlade, ostavljajući SDP-u, tako se činilo, samo da se ušeta u pobjedu. Ali, HDZ se vratio u igru i utakmica ponovno postaje krajnje neizvjesna.
Zato je šef SDP-a opet postao eksplozivan. Svako malo prasne u javnosti, kao da sjedi na detonatoru. Ne uspijeva kontrolirati ni svoje riječi. Vratio se retorici ulice i političkog huliganizma. Andreja Plenkovića naziva ćatom, omalovažavajući njegov susret s diplomatskim korom, dok će za sebe reći da s inozemnim ambasadorima, poznato je, razgovara “vrlo selektivno”. Jednim udarcem tako demonstrira prezir prema novom šefu HDZ-a i državama koje u Zagrebu drže svoja veleposlanstva. Znate kako ja razgovaram s inozemstvom, skoro je tarzanovski zabubnjao po vlastitim prsima, nudeći se kao uzor hrabrosti u odnosu spram Srbije - za razliku od HDZ-a, gdje se, kako će reći, u tom pogledu ponašaju kukavički, “kao papci” - zanemarujući činjenicu da su neslavno propali svi njegovi pokušaji bildanja vlastite međunarodne važnosti. Tako je lanjski predizborni kamionski rat s Beogradom, kao i ranije zbog njegova infantilnog inata s Lex Perković zametnuti rat s Bruxellesom, Milanović morao okončati vlastitom kapitulacijom. Vjerojatno, prilično bolnim podvijanjem repa.
Riganje uvreda znak je nervoze i nesigurnosti. Šef SDP-a više nije siguran da će pobijediti na izborima. Nije siguran unatoč dvocifrenoj prednosti s kojom je prije nepunih mjesec dana bježao potpuno grogiranom HDZ-u. Nije siguran premda se HDZ-ova vlast u pola godine pokazala posve kaotičnom i zapravo nepodnošljivom. Više nije siguran jer se tope prednosti na koje je još koliko jučer mogao računati. Što se dogodilo da SDP-ova gotovo pa izvjesna pobjeda i Milanovićev povratak na premijersku funkciju opet postaju upitni?
Prvo, premda su promjene u HDZ-u dijelom iznuđene, u javnosti stvaraju dojam resetiranja i novog početka. Oko teško havarirane stranke odjednom se počinje događati neka pozitivna živost. Utezi su još ogromni, ali HDZ pokazuje zapanjujuću vitalnost i sposobnost oporavka. Svoje neuspjehe i minuse, pad svoje potpuno promašene Vlade i jednako promašenog stranačkog šefa, uspijeva pretvoriti u prednost. Tomislav Karamarko odjezdio je u zaborav. Na pristojnog, umjerenog i razumnog Andreja Plenkovića vox populi reagira jako dobro. Premda je tek dva tjedna šef HDZ-a, uspio je postati jedna od najpopularnijih političkih ličnosti (46 pozitivnih, 27 negativnih te bazen od 11 posto onih koji za njega još nisu čuli).
Zatim, veliki hendikep, gubitak HSS-a, stranke koja je prebjegla u SDP-ovo jato, HDZ je brzopotezno sanirao odlukom da na izbore ide samostalno, što je vrlo samosvjestan potez. Ozračju optimizma pogoduje i Plenkovićeva odluka da vrati neke vrijedne ljude koje je Karamarko svojom ekstremiziranom politikom pogubio i rasuo. Reaktiviranje marginaliziranog Davora Božinovića i prije svega “reintegracija” Drage Prgometa i njegov izborni angažman predstavljaju snažnu poruku.
Sličnu poruku okupljanja svojom velikom Narodnom koalicijom pokušava poslati i Zoran Milanović. Ali on ima veliki problem vjerodostojnosti. Za razliku od Plenkovića koji je novi igrač na nacionalnoj sceni, šef je SDP-a pročitana knjiga.
Dok slaže nikad širu izbornu koaliciju, u vlastitoj stranci dovršava čistku. Potom, njegovo obećanje stabilnosti može djelovati kao svojevrsni status quo. Na izbore ide uglavnom s istim ljudima, bez značajnih programskih inovacija. Na koncu, jako ga hendikepira i činjenica da odlaskom Karamarka upravo njemu prelazi naslov šampiona nepopularnosti. Kad kaže da je HDZ-ova vlada doslovce najurena, Milanović je posve u pravu. Ali čak ni u takvim uvjetima njegov osobni rejting ne uspijeva rasti, negativan dojam o njemu ima 58 posto anketiranih, pozitivan samo 35 posto, pa je teško vidjeti kako bi mogao ponijeti premijersku funkciju.
Druga se točka preokreta nalazi u činjenici da SDP sa svojom koalicijom ostaje bez jakog uzgonskog goriva - energije straha od HDZ-ova povratka na vlast. Svojom ideološki ostrašćenom retorikom, najavom desničarske rekonkviste i inkvizicijskog lobotomiranja nacije, Karamarko je SDP-u pogurnuo mnoge koji obranu civilizirane Hrvatske smatraju prijeko potrebom, spremni da u to ime na izbore idu začepljena nosa. Stišavanjem i odustajanjem od tog prijetećeg diskursa HDZ smanjuje strahove i nužnost pretpolitičkog, blokovskog postrojavanja. SDP-u i njegovoj koaliciji sada ostaje jahati na tezi da je riječ o nebitnom šminkeraju, o promjeni prve figure kako bi sve drugo ostalo isto. Snažnu im pomoć u tome pružaju i neki HDZ-ovi laudatori koji već fabriciraju tvrdnje da Plenković provodi Karamarkovu politiku, samo drugim, drugačijim, mekšim sredstvima.
O promjeni odnosa prema HDZ-u najupečatljivije govore recetne izjave Milorada Pupovca koji je bez ikakve zadrške u intervjuu Globusu pokazao spremnost na suradnju s Plenkovićevim HDZ-om. Novom je šefu HDZ-a komplementirao kao političaru koji “nema nikakvih repova ni tereta, u bilo kojem smislu”, navodeći da je natprosječno obrazovan, zavidne političke karijere i respektabilnih međunarodnih veza. Njegov će izbor proglasiti obećavajućim. Ističući da je konsolidacija i reformiranje HDZ-a jedna od najvećih i najprečih potreba hrvatskog političkog života, Pupovac nedvosmisleno izražava volju da pomogne u takvim promjenama. Ne samo u svoje ime, nego i u ime svoje stranke, SDSS-a, i Srba u Hrvatskoj. Pružena ruka radikalno mijenja HDZ-ovu poziciju. Implicira da predstavnici manjina neće nakon izbora bježati od suradnje s desnicom, što se u sastavljanju parlamentarne većine i formiranju Vlade može pokazati presudnim.
Treće, afere koje su se počele jatiti oko SDP-a jako erodiraju izborne izglede te stranke i koalicije koju vodi. Karta moralnosti dosad im je bila najjače oružje. Svaka kritika o SDP-ovoj nesposobnosti redovito se lomila tvrdnjom da barem nisu lopovi. Ali ni šef SDP-a više ne govori o poštenju. Za konkurenciju će u HDZ-u reći da je “ogrezla” u sumnjivim poslovima, dok će vlastite grijehe otpisati tvrdnjom da nitko nije savršen. Tako svježe otkriće o Milanovićevim troškovima po Vladinim rezidencijama podsjeća na njegovu sklonost da se posluži državnim resursima za vlastite potrebe. Izjava da za osobni ili obiteljski odmor nije potrošio ni jednu proračunsku lipu sudara se s njegovim javnim kukanjem da on, za razliku od premijera Oreškovića, nema para da sam podmiri troškove ljetovanja.
Zatim, ekspresno u DORH-u zatvorena afera Madison, koja je brojna pitanja ostavila otvorenim. Možda prije svega ono o funkcioniranju Državnog odvjetništva. Čudno je da DORH nije primijetio niti je smatrao suspektnim podatak da su Igoru Kneževiću, kao Milanovićevu prijatelju, poslovi s državom naglo procvjetali čim je SDP došao na vlast.
Najotvorenije se SDP-ovo rastezanje moralnih kriterija pokazuje u slučaju bivšeg ministra Tihomira Jakovine, koji je na izbornoj listi zadržao vrlo visoko mjesto, premda je u više navrata svojim aferama kompromitirao cijelu stranku. Bruxelles je kao problematično registrirao njegovo raspolaganje novcem iz europskih fondova. Najnovije otkriće, svom je prijatelju, koji mu je svojedobno pomogao kreditom, kao ministar uzvratio funkcijom u Hrvatskim šumama te raskošnim ugovorom i enormnim bonusom koji se broji u milijunima kuna. Kompromitirani Jakovina na izbornoj listi može se pokazati vrlo rizičnim potezom. Milanović se takvom odlukom teško ruga vlastitom biračkom tijelu. Šalje poruku da ga smatra budalom. Ljudskim stadom kojemu se svakakav mućak može podmetnuti.
Neće, dakle, biti nikakvo iznenađenje ako rujanski izbori po Zorana Milanovića ne završe dobro. Ali zasad ostaje posve nejasno tko bi u tom po njega strašnom času mogao upozoriti da stranka ne smije biti talac jednog čovjeka. Kako je to na HDZ-ovu nedavnom saboru, ciljajući na kontaminiranog Karamarka, učinio Andrej Plenković.