Prošlog tjedna Hrvatska je - kao što najšire općinstvo zna - proslavila četvrt stoljeća međunarodnog priznanja. Proslavila je onako kako to već radi: uz red pompe, red laži i nacionalnog kiča. Na HTV-u su se redali patriotski dokumentarci, na glavnom su trgu pjevale više i manje ocvale zvijezde domoljubnog popa, a u Hrvatskom saboru politički se vrh skupio na priredbi koja je po ozračju i tonu više sličila karminama nego veseloj fešti. Po onom kako je sve to izgledalo, činilo se da Hrvatska slavi suverenost koliko bi slavila i zubobolju.
Tih dana o suverenosti su govorili i ministri i premijer, biskupi i branitelji, suverenost je šikljala s TV programa, ispadala iz patriotskih napitnica estradnih doajena. Suverenost je, sasvim očekivano, uzdizala i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je u pozdravnom govoru rekla kako “hrvatski narod neće nikad više živjeti u integracijama ili tvorevinama u kojima ne bi bio suveren i samostojan”, te u kojima ne bi mogao “slobodno afirmirati svoj identitet”. Uz pompu i revijalne orkestre, fanfare i muškete slavili smo tako neupitni i neoskvrnjeni identitet. Nema majci više Budima i Beograda, Carigrada ni Pešte. Hrvatska je lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska krmenadla u hrvatskom želucu.
Osim što - naravno - nije.
Jer, čak i osoba koja nema najrazvijeniji IQ nije mogla tih dana ne primijetiti neobjašnjiv nesklad između pompoznog slavljenja državne suverenosti i čudnovatog manjka “suverenosti” koji je isijavao iz ostatka medijskih vijesti. Tih dana hrvatski su medijski konzumenti mogli čitati kako je hrvatska država upravo izgubila arbitražu u vezi s vlastitom naftnom kompanijom, arbitražu koja se - recimo uzgred - odvijala u Švicarskoj. Mogli su čitati da bi hrvatska Vlada rado izvoljela nanovo kupiti vlastite zalihe nafte i plina koje su u mađarskom vlasništvu, dakako ako ih Mađari milosrdno ushtjednu prodati. Mogli su čitati da se hrvatska Vlada sprema prodati četvrtinu nacionalnog elektrodistribucijskog sustava. Mogli smo - također - saznati da Hrvatska upravo mukotrpno pregovara ne bi li joj strani suveren dopustio da njegovim novcem gradi novi širokopojasni internet, jer je sadašnji - zastario i spor - u vlasništvu Nijemaca. Također smo mogli saznati da se pokraj Zagreba upravo treba otvoriti novi i lijepi aerodrom koji će se zvati po predsjedničinu političkom uzoru i mentoru, ali će - vrijedi spomenuti tu potankost - biti francuski. Bit će u vlasti koncesionara, kao što su u vlasništvu koncesionara i istarske i zagorske autoceste, splitska luka, riječki i osječki nogometni klub, te dubrovačke i hvarske plaže.
I tako čovjek iole opskrbljen kognitivnim sposobnostima već banalnim listanjem novina otkriva naličje hrvatskog suverenističkog “Matrixa”. Otkrijete neslavnu, paralelnu priču o “narodu koji više nikad neće živjeti u integracijama”, osim što je - naravno - ušao u EU. O narodu koji “slobodno može afirmirati svoj identitet”, pa je zato spao na RTL i turske sapunice. Otkrijete priču o zemlji koja na početku “nije bila suverena”, ali je zato suvereno posjedovala svoje vode, banke, žice, plaže i zemni plin, te o zemlji koja eto sada “jest suverena”, ali ta suverenost iz nekog neobjašnjivog razloga ne uključuje i suverenitet nad bankama, prometnicama, zemnim plinom i aerodromima. To je priča o jednoj prijesnoj laži koju hrvatska konzervativna politika ponavlja poput mantre, a u toj reciklaži lagarije zborski sudjeluju biskupi i veterani, ministri i zastupnici te, dakako, predsjednica Republike. Predsjednica koja - uzgred - one bijednike koji se usude primijetiti da nekaj tu ne štima proglasi “emisarima koji provociraju” te “širiteljima defetizma i pesimizma”.
Tako izgleda Hrvatska o 25. godini priznanja. Pustite “emisare” i “pesimiste”: što je više kleveta i laži, Matrix nam je miliji i draži.
Ali, oni koji pokatkad misle da između suverenističkih riječi i društvene zbilje postoji raskorak nisu raspoređeni samo vani, po dobro poznatim čukama antihrvatske gerile. Jer, takvih sijača smutnje ima i unutar same konzervativne ideologije, pa i unutar same vlasti.
Premda prema vani prodaje svoj “Matrix”, hrvatska je konzervativna politika barem pokatkad svjesna koliko laže. Stoga se unutar te politike svako malo upali “crvena lampica” suverenističke moralne panike. Od prilike do prilike, razbudi se strah od “prodaje obiteljskog srebra” i “rasprodaje nacionalnih dobara”, a konzervativni se političari od Marka Veselice nekad do Mira Bulja danas prisjete kako bi dobro bilo da suverena Hrvatska ima i svoja suverena dobra koja bi poput predanih pastira čuvali nepotkupljivi činovnici i sebedajni političari. Tako se s vremena na vrijeme u hrvatskom konzervativnom diskursu pojavi mitološki narativ po kojem je državotvorni projekt u srži zapravo dobar, ali su ga iskvarili “mangupi u našim redovima”, truli liberali koji su fureštima rasprodali nacionalna dobra. U hrvatskoj se antikomunističkoj politici najednom probudi resentiman na socijalizam, ideja da bismo mi usred globalnog kapitalizma mogli napraviti svoje galsko selo klero-socijalizma u kojem bi ekonomska i prirodna dobra bila narodna, uprava državna, a politbiro i kadrovsku politiku vodila bi katolička crkva.
To je glavna i jedina ideološka polarizacija koja danas postoji u hrvatskoj politici. Ta polarizacija nije polarizacija između ljevice i desnice. Ta polarizacija nije ni polarizacija između vlasti i opozicije. Upravu suprotno, ta ideološka polarizacija rasijeca točno srcem sadašnje Vlade i vladajuće koalicije, u kojoj se na jednoj strani nalazi središnja jezgra Plenkovićeva HDZ-a, a na drugoj strani veći dio Mosta i manjinski dio danas dominantnih hadezeovaca. Na jednoj su strani liberalni tehnokrati, “briseldžije”, “strani emisari” (Ž. zid) koji vjeruju da kapitalizam naprosto treba dotjerati do kraja, kako su to napravili Česi ili Estonci, pa će, kad to napravimo, nakon sedam krava mršavih i godina sinajske pustinje u nekom trenutku i nama zasjati svjetlo na kraju tunela. Na drugoj je strani pak živopisna koalicija nacionalnih romantičara, konzervativnih profesora i provincijskih pučkih tribuna koji bi zapravo rado neku vrstu socijalizma, ali socijalizma koji bi isključivao crvenu zvijezdu, a uključivao vjeronauk.
Problem je što se obje te političke pozicije u svojoj suštini licemjerne.
Žudnja za klero-socijalizmom koju je u svoj politički projekt ugradio Most dvolična je zato što se pretvara da ne vidi kako ono što se ovdje dogodilo nije nikakvo iskrivljenje niti zlodjelo “mangupa” naših ili njihovih. Konzervativni etatisti kao da sebi ne žele priznati da ovo što sad imamo nije feler ili bug: za ovo smo se mi borili. Ovo što imamo točno je ono što smo ‘89. htjeli, i precizna posljedica ratnih ciljeva. Hrvatska je htjela i dobila globalni liberalni kapitalizam, a taj kapitalizam ne poznaje suverenost. On naciju i državu demontira efikasnije nego što je ijedan sistem ikad činio. Stoga onaj koji suverenost prodaje u ovom ekonomskom okružju naprosto vara ljude.
Ali, nije samo ideologija konzervativnih etatista licemjerna. Gotovo je jednako licemjerna i ideologija HDZ-ovih liberala. Čovjek se može i ne mora slagati s uvjerenjem da je tržište svetinja, da je država loš gospodar, štednja nužnost, a privatizacija poželjna. Čovjek može i ne mora vjerovati u liberalne ideologeme po kojima je bogaćenje manjine dobro, društvena sigurnost stvara atrofiju, a nesigurnost potpiruje borbu i društvo čini vitalnim. Čovjek se ne mora, a i može slagati da državna kontrola nad ekonomijom uvijek proizvodi korupciju, javašluk i nevistiće. Taj niz ideoloških tvrdnji ja ne volim i prema njima sam sumnjičav. Ali, poštujem kad netko tu ideologiju zagovara potpuno i dosljedno, kad se u njenu obranu drži argumenata i brojki, menzure i tablica, a ne lenjinističkih gotovih floskula i papagajskih “istina”.
Ali, ako čovjek stvarno vjeruje u liberalizam, ako čovjek vjeruje da je država nužni i neželjeni provizorij, te ako vjeruje da - kako je rekla Maggy Thatcher - “there is no such a thing as society” - onda to ima i svoje posljedice. Ne možete biti liberal i slaviti pale za naciju. Ne možete biti liberal i glorificirati heroje koji su poginuli za Kaufland, Cinestar i Billu. Ne možete biti protržišni liberal, a onda hodati uokolo s rukom na srcu kad se intonira himna. Ne možete vjerovati u globalni kapitalizam i trubiti uokolo mitove o žuđenoj državnosti. Jer, stvarni liberal na državu gleda kao na frižider: to je stroj koji nečem služi i koji bacite kad se pokvari. Frižideru ne pjevate himne. Frižider ne traži da se za njega žrtvujete. Frižider nije ničiji tisućljetni san. Frižider služi da hladi. A ako ne hladi - izaberete drugi, kao što upravo čine tisuće naših sugrađana na putu za Toronto i Dublin.
I zato, o 25. godišnjicu priznanja, možemo samo žaliti što u Hrvatskoj nema više “emisara”, “defetista” i “pesimista”. Možemo samo žaliti što se nije poveo zbiljski razgovor o premisama i posljedicama (ne)imanja države, te o stvarnom sadržaju nacionalističkog projekta i ideologije. Umjesto toga, mi smo odabrali formu, karmine, opernbal. Odabrali smo himnu na srcu i dogovornu laž.