SUBOTNJA MATINEJA

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Cura iz Kalifornije koja je zapjevala glasom Šabana Bajramovića

cc

Rodila se u Santa Cruzu, u Kaliforniji, u obitelji kompliciranih identiteta. Otac Židov, potekao iz Poljske i Ukrajine, a majka na pol Holanđanka, na pol Irkinja. Oboje su arhitekti. Djed i baka po očevoj strani od malena su je navodilili na tradiciju. Sviđale su joj se pjesme na jidišu, pa ih je sa sedam godina već sve znala, ali s vjerom baš joj i nije išlo. Tako je roditeljima na um palo da bi je trebalo dati u neku muzičku školu, gdje bi naučila i ostale jidiš pjesme. Pogledali su po susjedstvu, ali nadaleko nije bilo židovske škole. Međutim, tu odmah iza ugla neka je Amerikanka, podrijetlom s Havaja, držala tečajeve balkanske muzike i folklora. I što da ne, neka se dijete zabavi i nešto nauči. Dobro, nije to baš jidiš, niti ima neke veze sa Židovima, ali bit će da se u ljudi s rodovnicima nalik geografskim ili antropološkim atlasima dogodi nešto u srcu i glavi, pa im sve biva jednako slično, blisko i srodno. Kako god bilo, sigurno nisu računali da će im se kći cijeloga života baviti glazbenim kulturama Balkana.

Eva Salina, rođena Primack, etnomuzikologiju studirala je na kalifornijskom sveučilištu. Mimo škole je učila od slavnih i neslavnih balkanskih narodnih pjevača i glazbenika po Americi i diljem Balkana, vrlo se temeljito uputivši u folklorne tradicije Bugarske, Albanije, Srbije, Grčke i Makedonije, te u veličanstvenu cigansku muzičku tradiciju, općenito. Pored toga studirala je i studira gruzijski i korzikanski folklor, kao i tradicionalna američka i ukrajinska pjevanja. Njezin socijalni i kulturni kod je, očito, krajnje heterogen i neortodoksan. Muzikama Balkana učila se jednako po kafanama i akademijama. U neka doba odselila se u New York, grad koji je, očito, središte svega živog, pa tako i Balkana. Među njezinim njujorškim muzičarima ima rođenih Balkanaca, ali i onih za koje bi se po imenu i prezimenu pretpostavilo da se bave nekim drugim bluesom.

Album “Lema lema” snimala je tokom tri godine, u Brooklynu, u Woodstocku i u Studiju Ćerim – a ustvari u privatnoj kući njezina prijatelja, trubača Ćerima Bećirovića - u selu Pavlovac, blizu Vranja. Taj Ćerim je, inače, bio jako važan za cijeli projekt: njemu je Eva u vrijeme nekog festivala u Austriji na uvce otpjevala neke rane pjesme Šabana Bajramovića, da joj Ćerim kaže ima li to njezino pjevanje ikakvog smisla. Njemu se jako svidjelo, kaže da nitko nije ni pokušavao da tako slobodno pjeva Šabana, to ju je ohrabrilo, i otišla je da snima. Tako je odlučila snimiti album sa sve njegovim pjesmama i posvetom na tri jezika, engleskom, romskom i srpskom: “Posvećen sa velikom zahvalnošću Šabanu Bajramoviću – čoveku, legendi, i njegovoj zaostavštini.”

Riječ legenda ovaj je put višeznačna: pjevač jest postao legendaran, neusporediv s bilo kojim suvremenikom, u svome žanru i u svom svijetu pjevač nad pjevačima, ali istovremeno koješta u vezi Šabana nije stvarno, nego je legendarno, izmišljeno, nevjerojatno. Tako, kada je Eva Salina u beogradskom Sokoju (ex-yu, a danas srpskom Zampu) pokušala doći do autorskih prava za njegove pjesme, rekli su joj da su sva njegova prava prešla na nekakvu kompaniju na Manhattanu. Na vrijeme čovjek preprodao licencu, i poslije smrti postao američki pjevač.

Ovog je lipnja Eva Salina bila u Beogradu, da nastupi na Mikser festivalu, na zajedničkom koncertu posvećenom djelu Šabana Bajramovića. Nije me bilo tamo, ali kada sam nekoliko dana kasnije stigao u Beograd, tražio sam niz Njegoševu ulicu (“Njegoševom ulicom devojke idu/ neka gledaju u sliku mog lika”) malenu cd svaštarnicu, jedino mjesto na Balkanu gdje se ovih dana mogao naći album “Lema lema”. Slušam ga vozeći Autoputem bratstva&jedinstva, dok mi sunce bode oči, i sve vrijeme osjećam trostruku fascinaciju: estetsku, kulturološku i antropološku.

Prva se, naravno, tiče pjesama i interpretacije Eve Saline. Deset Šabanovih pjesama, uglavnom iz rane faze – kada je snimao za Založbu kazet in plošč Radio televizije Ljubljana – otpjevala je na način koji bi balkanskog slušatelja mogao iznenaditi. Eva poštuje pravila i maniru balkanske ciganske pjesme, vjerno je i slobodno slijedi, baš kao da je, što bi se patetično i posve krivo reklo, Ciganka u duši, ali da baš nikad, ni u jednom trenutku i ni u jednoj gesti, nije riječ o pokušaju imitiranja Šabana Bajramovića. I tako, slušajući Evu Salinu, slušatelj postaje svjestan razlike između načina na koji se unutar određene tradicije pjeva, i imitacije nestora iste te tradicije. Pjevačica je slušatelje približila pjesmama Šabana Bajramovića tako što ih nije pokušavala pjevati kao što ih je pjevao on.

U kulturološko-identitetskom smislu stvar je još i zanimljivija. O tradicijama Balkana, a onda i o živoj tradiciji ciganske pjesme, Eva Salina, vjerojatno, mnogo više zna nego ijedan lokalni, “izvorni” pjevač. Njezino znanje nikako nije samo teoretsko. Ona o tom pjevanju, o folklornim gestama i grimasama, kao i o duhu pjesme koju pjeva, zna sve što se o tome može znati. Njezin je ciganski blues savršeno osviješten, uz to što iza njega stoji cijeli jedan monument neke druge jezične i kulturne tradicije. Eva Salina je Amerikanka, Irkinja, Židovka, Holanđanka, Njujorčanka sa zavičajnim i formativnim kalifornijskim iskustvima, i tko zna što je još preko toga i mimo toga. U toj je ženi cijeli jedan Babilon, čudnovata mještavina obrazovnih, kulturnih i životnih okolnosti, i možda je upravo taj njezin Babilon preporučio ciganskom Babilonu. Suprotno balkanskoj egzotizaciji romske civilizacije, ili općenitoj europskoj i svjetskoj egzotizaciji Cigana, ciganskim biva ono što je bogato izmiješano, paradoksalno šareno i na kraju – svjetsko. Šaban Bajramović je potekao iz Niša, ali možda je zaista glavni grad svih Cigana svijeta New York.

Album “Lema lema” dragocjeno je čuti već i zato što su Eva Salina i njezini muzičari pjesme Šabana Bajramovića oslobodili koječega što je u tim pjesmama, u njihovim aranžmanima i snimcima bilo efemerno, što je pripadalo estradnom duhu epohe, šezdesetim i sedamdesetim godinama jugoslavenskih lakoglazbenih i narodnjačkih festivala. Pjesme su odsvirane posve slobodno i neortodoksno, u kombinaciji instrumenata, akustičnih i električnih, i u aranžmanima koji ne slijede način ni obrasce po kojima se ovakva muzika snima na Balkanu. Ako je Evino pjevanje moralo biti u skladu s tradicijom i s muzičkom idejom Šabana Bajramovića, muzičari nisu bili određeni tradicijom. Ili u našoj ciganskoj tradiciji i jest da bude u trajnoj mijeni i transformaciji... “Lema lema” otpočetka do kraja zvuči vrlo moderno i nekako baš njujorški. Šaban je znao šta radi kada je prava na svoje pjesme proslijedio onim ljudima s Manhattana.

Eva Salina izabrala je za svoj album isključivo pjesme koje je Šaban napisao na romskom jeziku. U tom izboru gotovo da niti nema Šabanovih najvećih hitova, amblematskih ne samo u njegovu autorskom opusu, nego i u zvučnoj slici doba u kojem je živio. Ali tu su neke šmekerske stvari, “Boza limunada”, “Koj si gola roma”, “Pijanica”, te u finalu, s umiksanim Šabanovim glasom na samom kraju, velika “I barval pudela”, u vrlo hrabrom, hard aranžmanu. Na kraju, kako i treba biti, slušatelj kanda i zasuzi, je li zbog sunca koje mu oko Novske piči ravno u oči, je li zbog Šabanove umjetnosti i Evina pjevanja, to više i nije važno. Neka se plače kada se ima nad čime plakati. Ili kada u kulturi postoji nešto što bi suzu vuklo. Šaban Bajramović nije igrao ulogu sentimentalnog trubadura, nije on bio od onih Rusa koji su tih godina letjeli u nebo, njegov žuti mercedes bio je zakopan duboko u balkanskom blatu, a on je u onom bijelom odijelu imao držanje čovjeka koji će s jednim dolarom u džepu u sljedećoj partiji pokera zaraditi milijun. Ali svejedno, sve je u njegovoj pjesmi suzu vuklo i ježilo kožu.

Šaban Bajramović je, više nego itko prije i poslije njega, imao taj dar da najtužnijoj pjesmi na svijetu da veselu melodiju. Volio je da osjećanja dovodi do paradoksa, da nesreću pretvara u veselje i da stvara stalnu napetost između riječi i njihova konteksta. Tako je u jednoj pjesmi - nju Eva Salina nije snimila – pjevao: “Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda/A puž meni odgovara: otkud tebi druže para”. Bila je to ciganska satira, blues za uveseljavanje publike, koji se u jednom trenutku transformira u najtužniju pjesmu na svijetu. A sve je, kažem, krenulo kao zgodna šala.

U Evi Salinoj on je dobio svoga tumača i svoj posmrtni glas. Nije ni čudo što je u tom glasu postao žensko. Muški bi da budu Šabanu nalik. A to ne ide. Smiješno je, a trebalo bi biti tužno.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo