SUBOTNJA MATINEJA

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Priča o ljubavi, mržnji i izbjeglištvu, i o upravo ovom trenutku

Zagreb, 221116.
Park Stara Tresnjevka.
Na fotografiji: Kristian Novak.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Ne da otac kćeri da pođe za momka nečiste krvi, na što je ovaj savjetuje: “Ako smeta tvome ocu/ Ako kaže kako grešiš/ Ti mu reci, dušo moja/ Ciganin je, al’ najlepši”. Refren je to moćnoga narodnjačkog underground hita šabačkog pjevača Ljube Aličića iz 2003. Teška, plačna i spora melodija, inkantacija koja se do u beskonačnost ponavlja, soundtrack autobusa koji se u ovu zimsku kratkodnevicu vuče preko Bosne, pripada onoj vrsti balkanskog derta i ciganske muzike koji nikada neće postati world music niti će pripasti svijetu visoke kulture inspirirane romskim sevdasima, u rasponu od Bele Bartoka preko Lajka Félixa do Esme i Šabana. Ljuba Aličić zavazda će ostati niža kulturna vrsta, estetski i na svaki drugi način diskriminirana, lišena egzotike i tradicije, spremna da se pod svaku cijenu asimilira i prilagodi i stopi s okolinom, a naročito s onim zvučnim, kulturnim i životnim đubrištem na kojemu buja većinski narod. Taj Ljuba, od čijeg refrena prokrvari duša i zameću se višednevni mamurluci, u jednom je intervjuu na televiziji Pink, kada je hit “Ciganin sam, al najlepši” bio na vrhuncima popularnosti, opovrgnuo glasinu da je Rom, insistirajući na tome da je Srbin. Baš kao da je iskočio iz vlastite pjesme.

Naslov “Ciganin, ali najljepši” (OceanMore 2016, urednik Kruno Lokotar), što ga je Kristian Novak zadao svome romanu, izrazito je konotativan. Kakvi obično i jesu naslovi po muzičkim ili filmskim hitovima. Takav naslov pisac obično izabere na početku, da bi od njega odustao na kraju, jer ga knjiga ne može izdržati i jer govori o nečemu što nema veze s pjesmom. Novak nije odustao. I na kraju, premda to nigdje ne piše, “Ciganin, ali najljepši” pomalo govori i o Ljubi Aličiću. Ili, na više razina, predstavlja prozni remake njegove pjesme.

Ali kao što Ljuba Aličić ne pripada onoj slatkoj i zamamnoj ciganskoj kulturi, kojom se bijeli ljudi opijaju i uz koju se napijaju posljednjih stotinu i pedeset godina, tako ni Novakov roman nije pripovijest ni pohvala tom identitetu. U njegovoj knjizi riječ je, uostalom, o nekoliko identiteta: jedan je većinski, bijeli, u nekoj međimurskoj zabiti, drugi je spomenuti, manjinski, romski, u toj istoj zabiti, treći je hrvatski, četvrti je izbjeglički, kurdski i arapski. I svi se, uglavnom, ponašaju onako kako im je to kolektivnim usudom zadato, a opet, nije ovo priča o kolektivitetima, niti u njoj likovi zastupaju određene globalne ideje. Priča je to, spletena od nekoliko njih, i povezana jednim krvavim ubojstvom, o pojedincima, vrlo snažno oslikanim, krajnje osobenim ženama i muškarcima, koji su slučajno to što jesu.

Roman teče u četiri linije, koje su u jezičnom smislu precizno i vrlo pažljivo definirane i razdvojene, a svaka od njih je ispovijed u prvome licu nekom nevidljivom ispovjedniku. Katkad se čini da je to novinar (novinarka), katkad je to predsmrtna ispovijed fantomu u vlastitoj glavi, a katkad lik naprosto govori zato što mora da govori.

Ciganin se zagleda u bijelu ženu iz susjednog sela, koja je mnogo starija od njega. Ona se u njega zaljubljuje kao u apolonsku protupriliku, a da nijednog trenutka ne izgubi razum ni kontrolu. Kurd, koji je možda i Arapin, jer možda i laže tko je i što je, bježi preko svijeta u slobodu. Doma je ostavio ženu i djecu, u gradu koji je upravo zaposjeo ISIL. Policajci dolaze istražiti ubojstvo, mješoviti su po sastavu, domaći i iz Zagreba, i grdno su opterećeni onim što jesu, ali i onim u što se zemlja u kojoj rade pretvorila. I sve to, kada se ovako priča, djeluje zamršeno i zahtjevno, ali, zapravo, nije ni jedno ni drugo. “Ciganin, ali najljepši” čita se lako, tekst hipnotički djeluje na čovjeka - ili su hipnotički likovi koji ga vode - tako da se knjiga ne odlaže prije kraja, a može se čitati u uvjetima koji se inače smatraju apsolutno nepogodnim za čitanje. Pa iako priča obiluje činjenicama na koje će se pisac kasnije referirati, iako povremeno teče u kronološki različitim tokovima, iako se zbiva u kulturološki različitim miljeima, a na nekim je mjestima - u fragmentima međimurskog govora, kakvih su puni dijalozi - daleko od hrvatskoga književnog standarda, ona je tako ispričana da se čitatelj baš nikada i ni na čas ne izgubi.

Čitatelj ne treba tražiti razloge zašto je to tako, niti pokušavati da prodre u tekst i u strukturu romana, pa da ga rastavi, kao što se rastavlja automobilski motor, e ne bi li otkrio u čemu se sastoji piščeva majstorija. Jer na takav način neće ništa otkriti. Ovdje je samo riječ o odličnom pisanju i o piscu koji piše o svijetu koji ga se baš tiče. Način na koji on otima pažnju svoga čitatelja, na koji mu u stanovitom smislu krade dušu da bi mu je tek na kraju romana vratio. (A to na ovog čitatelja djeluje kao kulturološki šok: naime, u čemeru žive hrvatske književnosti, napučene tolikim antitalentima, hinjama i jalnušima, ovo je u posljednjih manje od godinu dana već treća sjajna knjiga, uz Šnajderovo “Doba mjedi” i Karakaševo “Sjećanje šume”, koja daleko nadmašuje mjerila ne samo hrvatske književne sezone, nego i cijelih desetljeća. Da se takvo što ne zbiva u temeljito onepismenjenom društvu bio bi to ne samo kulturni nego i društveni događaj godine, o kojemu bi govorili i izvještavali svi, od tajnih službi i Vijeća za nacionalnu sigurnost do Glorije i Red Carpeta.)

Ubojstvo za koje saznamo negdje na polovici knjige, malo prije ili malo poslije toga, za priču je, paradoksalno govoreći, nevažno. Čak u jednom trenutku i zasmeta, jer čitatelja uznemiri i povuče da preskače riječi i rečenice, e ne bi li saznao što se zapravo dogodilo i tko je ubojica. Ali brzo se on sabere i vrati se sporom Novakovom ritmu, kojem je, zapravo, strana i sama ideja o kriminalističkom slučaju, žanrovskom zapletu i policijskom romanu. Ako se na kraju i sazna što se zapravo u onoj šumi dogodilo - a saznat će se - to saznanje ne samo da će u moralnom smislu biti savršeno beskorisno, nego će i u priči biti samo jedna od niza okolnosti, a nikako njezin vrhunac. Vrhunci Novakove proze, trenuci kada čitatelj uzdahne i pomisli gotovo je, ne može više i jače od ovoga, događaju se u kontinuitetu, negdje već od dvadesete stranice, ne vodeći nas nikamo dalje, kao što nas ni sam život nikamo ne vodi i kao što, recimo, Faulknerovi romani nemaju nikakvog uvira ni kraja.

Da, William Faulkner pisac je kojeg bih se najčešće sjetio čitajući Novakova Ciganina. Svijet jednoga međimurskog sela, zove se Sabolščak, koje se nalazi na samome kraju svijeta, na takav je način u se zatvoren, jezično i kulturološki definiran i dovršen, da se doista čini kako je bez presedana u ovoj književnosti, a nije ga baš lako pronaći ni u drugim književnostima zajedničkog i zajedničkih jezika, ali je istovremeno vrlo nalik Faulknerovu Jeffersonu. Jednako kao što je Faulkner izmislio svoj svijet, i Novak je izmislio svoje Međimurje. Kažete da Međimurje postoji? Naravno da postoji nakon što ga je pisac izmislio. Postoje samo oni gradovi, ona sela i pokrajine, postoje samo oni jezici koje su izmislili dobri pisci. Drukčije ne može biti ni tu. (A što se jezika tiče: nemam pojma, niti me je pretjerano briga govori li u zbilji itko jezikom ljudi iz Novakova Sabolščaka. Mogu samo reći da je pisac taj jezik savršeno uvjerljivo stilizirao.)

Kristian Novak se u građenju svoje proze služi svim i svačim. Da nije tako, sigurno ne bi krenuo od Ljube Aličića. (Da bi preko njega došao do lika Sandija Oršuša, fascinantnog i tragičnog dječaka koji je…) On iz stvarnosti posuđuje sve što mu treba, krade podatke iz dnevnih novina, privodi priču onoj sadašnjosti i aktualnosti od kakvih pisci - pa čak i oni dobri, ako ih se negdje nađe - obično zaziru. Njegovi opisi romskoga sela, izbjegličkih logora i izbi, ali i atmosfere u Mosulu, takvi su da se čitatelju čini da je Novak sve to vidio, da je bio tamo i doživio, da je razgovarao s tim ljudima, da je s kolonama ljudi prelazio onu rječicu između Turske i Grčke, ili između Grčke i Makedonije… Recimo ovaj antologijski detalj, iz kojeg se koješta da naslutiti o Ciganinu: čovjek je jedan od zadnjih koji se sprema preko rječice, oklijeva zato što se plaši vode, plaši se utapanja - “Većina je drugih već prešla i nestala u gustišu, a ja sam se uzalud nadao da će se neki od čamaca vratiti prazan na našu stranu. Gledam odbačene stvari na obali. Nevjerojatno puno fotografija, sjećam se. Ljudi ih radije ostavljaju nego da ih smoče.”

E, to je ona vrsta saznanja do koje može doći samo dobra književnost. Ovakva rečenica, a takvih je Novakov roman prepun, vrijedna je cijele knjige: “Ljudi ih radije ostavljaju nego da ih smoče.” To je istina, iako nam je nitko prije Novaka nije rekao. Istina je, čak i ako ova slika postoji samo u romanu: mnoštvo porodičnih fotografija na obali potoka koji dijeli Istok od Zapada. Jer ljudi ne žele da im se smoče slike.

Cigani nisu dobri ljudi. Predrasude o njima uglavnom su tačne. Bijeli, također, nisu dobri. Hrvati nisu dobri. Izbjeglice nisu dobri ljudi. Oni su ubojice. Lažu. Policajci isto nisu dobri. I onda nešto iz njih bljesne… Velike su priče bliže dnu. Poslušajte refren Ljube Aličića i zamislite veliki hrvatski roman. Paradoks, ali najljepši.

ELIPSO

Najnovije