Zagrebački gradonačelnik dobio je većinu u Gradskoj skupštini. Štoviše, Zlatko Hasanbegović je sada predsjednik Odbora za imenovanje ulica i trgova. Ne treba puno mašte da biste zamislili što slijedi nakon promjene imena Trga maršala Tita koji je, iako kontroverzna, važna povijesna ličnost. Ako zbog ničeg drugog onda zbog organiziranja otpora i borbe protiv fašizma koja ga je svrstala među pobjednike Drugog svjetskog rata. No nikakva polemika oko lika i djela nije imala utjecaja na dogovor stranke Nezavisnih i Bandića. U današnjim okolnostima u Hrvatskoj, nemoguće je odvojiti povijesnu ličnost od praktične politike.
Tako se historijske kontroverze u istinskoj veličini i ulozi Josipa Broza Tita, umjesto u znanosti, rješavaju uz pomoć nove stranke, koja je odlučila da je on zločinac, a ne heroj. Ako neke ovo podsjeća na egzorcizam, posve su u pravu jer se, uz asistenciju crkve, već neko vrijeme potiho odvija obred istjerivanja “zla” antifašizma, a ne samo borba protiv komunističkog naslijeđa. Sada, međutim, ta borba dobiva na zamahu. Simbolika brisanja Titova imena je jaka, jer postaje očito da, dok ne riješimo pitanja prošlosti (odnosno odreknemo se Tita i svega što on predstavlja), ne možemo u budućnost.
Tito je dakle, zaslugom Bandića, pretvoren u platežno sredstvo u političkoj trgovini. On mijenja uvjerenja kao košulje, no na to je potrošeno već previše riječi. Jer da bi čovjeka bilo sram, trebao bi imati i obraza. S druge strane, trgovanje je uobičajena praksa na domaćoj političkoj sceni na svim razinama.
Zbog toga bi trebalo trošiti riječi upravo na - riječi same. Odnosno na njihov očigledni nedostatak ili šutnju. Šutnja obično znači odobravanje i oportunizam. Šutnja SDP-a sada postaje još glasnija i znakovitija jer ozbiljna stranka ne propušta ovakvu prilika da se oglasi i brani temeljnu vrijednosti antifašizma, da se žestoko suprotstavi revizionizmu ustaštva. Da je SDP, recimo, izveo sve svoje članove, protestni skup antifašista bio bi ipak veći. Ili da su ozbiljno digli glas u Saboru, barem bi Bandiću otežali posao. Svi drugi simboli antifašizma već su pali, od više od tri tisuće spomenika, do imena ulica i ploča za ZDS u Jasenovcu, a uskoro valjda i u Otočcu u čast Jure Francetića. Preostaje, kako je i najavljeno, ukinuti datume koji obilježavaju NOB i antifašizam, a zatim promijeniti i preambulu Ustava. Hoće li SDP šutjeti i tada?
Jedan se glas ipak izdvojio po jasnoći i nedvosmislenosti iznesenih stavova. Radi se o SDP-ovoj gradonačelnici Siska, Kristini Ikić Baniček. Nije zvučala kao tipičan hrvatski političar koji sipa šuplje fraze kad je nedavno oplela Bandića kao licemjera i nazvala ga salonskim antifašistom. Ili kada je Jakova Sedlara nazvala ustaškim falsifikatorom, a sisačku policiju neprofesionalnom, za što su je prijavili pa povukli prijavu i ispričali se. Napao ju je i biskup Vlado Košić, a govor u Brezovici u povodu Dana antifašističke borbe završila je pozdravom “Smrt fašizmu - sloboda narodu” koji se nitko već dugo nije usudio izgovoriti. Izabrana je ponovo, unatoč napadima.
U intervjuima koji su uslijedili oštro je nastavila: “Oni koji hrvatski antifašizam gledaju kroz prizmu Bleiburga, isto tako mogu gledati i Domovinski rat kroz prizmu Pakračke poljane...”, a za Košića je rekla “... dok god je biskup ne mislim s njim javno polemizirati o njegovim stavovima”. Dodajmo tome stavove o HDZ-u i premijeru, ali i o potrebi da se smanji plaće u gradskoj upravi - o svim se temama Ikić Baniček oglasila sasvim jasno i odrješito. Nije dakle čudo da je probudila interes javnosti, o čemu svjedoče i brojni javni nastupi. U mjesec dana osoba poznata uglavnom Siščanima postala je zvijezda na mutavom političkom nebu. Tako je barem ona pokazala da u opoziciji ima ljudi koji, kad dobiju priliku, mogu osvjetlati obraz te šutljive stranke koja se, kako ocjenjuju politički analitičari, uglavnom bavi sama sobom.
Normalno je da se pitamo je li takva osoba zasjala na političkom nebu da tamo i ostane? Ima li i liderske ambicije, jer same predispozicije nisu dovoljne? Kako na njene nastupe reagira vrh šutljive stranke? Neki su se odgovori dali naslutiti u nedavnom razgovoru za Pressing na N1 televiziji. Dojam koji je ostavila bio je, međutim, iznenađujuće mlak.
Na neka pitanja je odgovarala kratko i suzdržano, tako da joj je novinar Petar Štefanić kliještima morao izvlačiti odgovore. U tom se nastupu doimala poput inače odlične učenice koja je dobila ukor za loše ponašanje pa sad nastoji popraviti utisak. Možda se žena ne snalazi pred TV kamerama, makar ne djeluje tako. A možda je, i pored odlučnosti koju je pokazala, ipak poslušan “partijski vojnik” na terenu. Nešto se od toga dalo naslutiti kad je trebala odgovoriti na pitanje kako je zadovoljna s vodstvom stranke novog predsjednika Bernardića.
Izbjegla je dati odgovor, rekavši da će se to vidjeti nakon izbora, a ona će mu do tada pomagati. Svoje političke ambicije nije odavala. Nepotrebno puno vremena potrošila je na napad na Aleksandru Kolarić, kao da je ona najveći problem SDP-a. Čovjek se pita da li je to njezin domet? Bilo bi zaista šteta da se jedna tako dojmljiva osoba zaustavi na unutarstranačkoj politici.
Kako god bilo, na njezinom se primjeru vidi da i opoziciji i javnosti trebaju ljudi koji će jasno izražavati svoje stavove i usuditi se braniti civilizacijske vrijednosti. Nastavak šutljivosti SDP-a kao najveće opozicijske stranke postaje opasan po preživljavanje ne samo te stranke već i svakog javnog izražavanja drugačijeg mišljenja.