Andrej Plenković jučer je demonstrirao državništvo - ono nešto između vrline i vještine, ono nešto što jako dugo nije viđeno na tako visokim pozicijama u Lijepoj našoj. Nije nam bilo nepoznato da je Plenković čovjek spreman na hrabre poteze u napetim i neizvjesnim situacijama. Svojedobno je bio među rijetkim hadezeovcima koji su se drznuli upozoriti kako nije baš mudro smjenjivati tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića, a što je bilo poprilično revolucionarno u stranci u kojoj su vrlo istaknuti članovi počeli izjavljivati kako će ubuduće nositi glave na sastanke, kao da to nije nešto što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi uvijek, a ne samo u izvanrednim situacijama. Isto tako, Plenković je poručio kako nije taj koji će hodati pognut ispod političkih zvijezda kada je najavio da će Republika Hrvatska preuzeti mađarski udio u Ini. Još dojmljivija orkestracija pod Plenkovićevom dirigentskom palicom bilo je hitno izglasavanje lex Agrokora, zakona koji je spriječio rasplamsavanje općeg gospodarskog kaosa. Međutim, svi ti upečatljivi Plenkovićevi potezi ipak se ne mogu usporediti s odlukom da beskompromisno brani ministra financija Zdravka Marića, ne samo od očekivanog političkog napada oporbe nego i od već uobičajenog politikantstva ključnog HDZ-ova političkog partnera, Mosta.
Andrej Plenković mogao je biti neprincipijelni populist koji će pognuti glavu te popustiti Mostu i mirno ostati na vlasti još četiri godine. Točka. Toj rečenici, nažalost, u trenutku pisanja ovog teksta ne može se puno toga nadodati. U ovom trenutku, naime, uopće nije jasno ima li Andrej Plenković osiguranu saborsku većinu za sigurno vođenje Vlade do kraja mandata izborenog na zadnjim parlamentarnim izborima, ili tu većinu tek mora formirati kroz mukotrpne pregovore s manjim strankama, među kojima će, čini se, ključni biti pregovori o mogućoj suradnji s HNS-om, strankom s kojom je HDZ do sada jedino funkcionirao u Vladi nacionalnog jedinstva. No, sve te spekulacije o tome kako će se i zašto posložiti odnosi političkih snaga zapravo su manje bitni od tona i takta kojim je premijer Andrej Plenković riješio odnose s tri Mostova ministara koji su uskratili podršku Zdravku Mariću. Bio je to najdojmljiviji obračun s političkim licemjerjem koje smo svi skupa navikli gledati zadnjih desetljeća: mirno i staloženo objasnio je pozicije Vlade i pozicije HDZ-a te je tri Mostova ministra vrlo jasno smjestio u okvire nedosljednog političkog profiterstva s kojima konstruktivna suradnja više nije moguća.
Je li premijer Andrej Plenković preuzeo prevelike rizike, je li se poput svog prethodnika Tomislava Karamarka prometnuo u bespotrebnog hazardera? Odgovor na to pitanje je niječan, iako će to nekima na prvu zvučati kontradiktorno. Radi se o tome da se Hrvatska zbog Agrokora zaista nalazi u delikatnoj situaciji. Koncentrični krugovi ekstremnih problema vezani uz Agrokorove dubioze vrlo su jasno iscrtani i u realnom i u financijskom sektoru. Nećemo biti neodmjereni i javno brojati žive mrtvace među manjim igračima na financijskoj sceni ili među malim, srednjim pa i velikim dobavljačima, ali ćemo nekako reći da u takvoj situaciji prvenstveno trebate operativce, stručnjake. Je li u takvoj situaciji Zdravko Marić doista persona non grata? Čovjek koji zna, razumije i voli raditi?
Dojam je da je Andrej Plenković dobro procijenio kako nije vrijeme za skupljanje poena, javna mudrovanja i popovanja tijekom kojih vrlo dobar ministar financija treba platiti cijenu jer je u jednom trenutku svoje karijere radio u Agrokoru.
Je li bolje da zabrinutim stranim investitorima i Europskoj komisiji objašnjenja daje Zdravko Marić ili neki od novih 'eksperata' po ukusu Mosta koji su 'prihvatljivi', prvenstveno zato što nemaju nikakvih relevantnih životnih, a kamoli poslovnih iskustava? To i nije neka suštinska dilema.
Sada Plenković još treba preživjeti očekivanu artiljerijsku paljbu Mosta i drugih oporbenih stranaka koji će već ispaliti salvu fraza o 'ustavno-pravnoj krizi' praćenih rafalima optužbi o zakulisnim interesima i teorijama urote. To je, uostalom, već dosta dugo core business Mosta, i poprilično je jasno da nas time ne mogu nigdje dovesti, ali je, nažalost, nejasno može li Plenkovićev državnički senzibilitet preživjeti taj patetično raskalašeni populizam.