Za političara kojemu je glavna misao stabilnost, a karakteristika dinamike "pomalo, sve će doći na svoje" ovo i nije sretno proljeće.
Ako je onog dana kad je u Vladi šokirao Mostove ministre kao blitvu u vreloj vodi, ako je tad još i djelovao kao netko tko upravlja situacijom, Plenković danas, dva tjedna kasnije, izgleda i zvuči kao poljuljan političar čiji rezultati sad već ovise o prevelikom broju faktora na koje osobno nema nikakav ili ima neznatan utjecaj.
Bez obzira na to što je Plenković izbacivanjem Mosta i Hasanbegovića te nuđenjem suradnje praktično svima na ljevici možda i stekao nove simpatije, i to pretežno tamo gdje mu neće trebati bude li morao na izbore, njegova budućnost i dalje prije svega ovisi o snazi i volji stranke koja ga je iznijela kao premijera, dakle HDZ-a. Plenkovićeva akcija osobne emancipacije od HDZ-a, koja se, neovisno o njegovim riječima, vidi na toliko razina - od kadroviranja, preko pregovora o novoj većini, do načina donošenja odluka - teško da može završiti u njegovu korist.
HDZ čeka i vibrira.
Samo jedan veći Plenkovićev opće registrirani promašaj, recimo s Agrokorom ili skupljanjem većine, može dovesti u pitanje dosad tobože neugrozivu superironost HDZ-a u odnosu na glavne konkurente. Samo jedan veći potres može uzdrmati HDZ i gurnuti ga natrag prema postocima prije Karamarkove ere. HDZ-ov rejting krhka je kategorija, a Plenković, pokazalo se, nije taj koji je veći od HDZ-a.
A frontova koji su otvoreni za mogućnost takvog, značajnijeg neuspjeha jednostavno je previše. I otvorio ih je sam premijer.
Pogledajmo samo neke od enormnih obaveza za koje je Plenković preuzeo odgovornost uime HDZ-a, a vrlo je, blago rečeno, neizvjesno kako će stvari završiti.
Plenković je, na primjer, na sebe i HDZ prebacio po mnogima nemoguću misiju rasplitanja i saniranja Agrokorovih dubioza, poslovno-političku bombu koja u svakom trenutku može raznijeti njegovu Vladu. Obvezao se spasiti Inu od MOL-a, Prgometa proizvesti u kandidata s ozbiljnim izgledima u Zagrebu, strastveno se zauzeo za Barišićevu poziciju u Vladi, garantirao je, u počecima skladnu većinu s Mostom, a sad, kad se pokazalo da to ne postoji, jamči novu većinu bez Mosta, u što malo tko vjeruje. Plus još pojedinačna obećanja, kako zastupniku Glasnoviću tako i brojnima drugima.
Uza sve ove obaveze, ušao je i u dodatne rizike koji se tiču njegova odnosa prema stranci, javnosti i posebno političkoj desnici. Recimo ugrubo da stranku ignorira, javnost uspavljuje, a desnicu podcjenjuje.
Rizici su očiti. Plenković dopušta da se preko svake mjere o njegovoj Vladi stvara percepcija kao o Vladi kojom dirigira netko izvana, od Šeksa do nedraga.
Dalje, premijer tolerira uskoresornim ljudima da bez ikakvog političkog uporišta, bilo u HDZ-u, bilo u nekoj drugoj sastavnici sadašnje ili buduće Vladine većine, istupaju dnevnopolitički, da se antagoniziraju s drugim strankama i pojedincima, kao što to, recimo, uporno čini Martina Dalić.
Ne samo to, olakim odbacivanjem svakog problema kao tobože nepostojećeg, premijer se već sada stavio u rizik da se njegova uvjeravanja i obećavanja ne shvaćaju preozbiljno. Potom, uvođenje cinizma u politički govor ("svi moji rođaci me pitaju kad će Bulj postati župan") ne može se doživjeti drukčije nego kao znak slabosti.
Jedan od ključnih rizika za Plenkovića leži u njegovoj kadrovskoj politici - umjesto uvođenja novih ljudi (tzv. Milanovićev poučak) Plenković kao "nove" uvodi stare za koje je dokazano da ih stranka, HDZ, organski ne prihvaća, poput recimo Božinovića, Jandrokovića ili Martine Dalić.
Za Plenkovića bi se moglo pokazati pogubnim što nije imao niti ima bilo kakav plan u odnosu na unutarstranačku desnicu i desnicu koja se izvan stranke čvrsto naslanja na HDZ. Ako je i imao početnu šansu da te snage oslabi na dulje vrijeme, ta će mu prilika biti ugrožena pokaže li se da Hasanbegovićevo potenciranje izbacivanja i Brkićev napad na Pupovca nisu izolirani slučajevi nego dio procesa koji se odvija ispod Plenkovićeva radara ili jednostavno izvan sfere njegovih mogućnosti utjecaja.
Plenković, naravno, računa na sve olakotne okolnosti.
Vjeruje recimo da SDP, kao glavni suparnik, nije spreman na izbore. Proturječni istupi čelnika te stranke - od kojih bi jedni s HDZ-om, drugi s Mostom, treći sa Živim zidom - daju mu u tome za pravo. Predviđa vjerojatno i to da u vremenu neizvjesnosti do moguće eksplozije slučaja Agrokor nitko osim njega i ne izgara od želje preuzeti upravljanje državom i situacijom. Ispravno procjenjuje da mogućnosti kvalitetnog preslagivanja u sadašnjem Saboru nema bez HDZ-a. I još kalkulira kako značajan broj zastupnika (vjerojatno zaostalih s Milanovićevih lista, iz Mosta i preostalih ljudi iz Karamarkovih kadrovskih križaljki) ne želi izbore jer im je rizik od neizbora u novom pokušaju vrlo visok.
No to je sve preslaba utjeha.
Plenkovićava je sudbina usko i neodvojivo povezana uz sudbinu HDZ-ova momentuma. Počne li HDZ osjetno gubiti dugo i teško građeni rejting, izgubljen zbog katastrofe sa Sanaderom, i opoziciji će razmjerno rasti apetit za nove izbore. A evo na čemu je dosad počivao taj HDZ-ov rejting: na ruševinama politike koje je iza sebe ostavio Milanović, na postkosoričinu vremenu snaženja desne retorike na liniji Karamarko - Brkić - Grabar-Kitarović - Hasanbegović, na privremenom usisavanju zapravo najglasnije HDZ-ove opozicije, Mosta te na potpori i zaleđu s Pantovčaka.
Međutim, i to se istrošilo.
Milanovićevo naslijeđe apsolvirana je stvar, već se, zaboga, traži nasljednik i za Bernardića (jedino bi ga Plenković, paradoksalno, mogao spasiti). Zatim, desniji trubači HDZ-a počeli su se pregrupirati izvan stranke, Most nanovo zauzima javni prostor napadima na HDZ žešće od bilo koga u oporbi, a predsjednica se, možda i neočekivano, naglo našla u situaciji da je za desno biračko tijelo ostala ustvari jedina politička osoba sa stabilnom pozicijom. Dakle ona trenutačno ne donosi bodove HDZ-u, nego HDZ, slabeći, prebacuje bodove njoj.
Plenković nakon svih nesnalaženja, vrludanja i neistinitih izjava o sigurnoj većini ne može na HDZ-ov rejting računati kao na cementiranu stvar.
Naprotiv, suprotno njegovim uvjeravanjima kako mu izbori odgovaraju podjednako kao i preslagivanje, neće za njega biti povoljno ako na njih izađe kao političar koji je tvrdio da ima većinu pa je onda pao jer se pokazalo da je ipak nema.