Kada se u Saboru 2009. vodila rasprava o osnivanju Hrvatske poljoprivredne komore kao krovne organizacije koja bi trebala okupljati seljačke udruge i boriti se za njihova prava, jedan od zastupnika sjetio se poznate misli Antuna Gustava Matoša: "Dva Hrvata, tri stranke". Tko će, upitao se, ujediniti interese seljaka koji su se po principu "Dva seljaka, tri udruge" organizirali u više od 1000 udruga. Stočari, mljekari, svinjogojci, povrćari, voćari, vinari, maslinari, ribari, medari... svoje su udruge osnivali kao zamjene za zadruge u koje ih je, manje-više pod prisilom, učlanjivao prijašnji sustav.
Za svoje proizvode imali su u dogovornoj ekonomiji siguran plasman preko poljoprivredeno-industrijskih kombinata, ali uz brojna ograničenja poput zemljišnog maksimuma. Dok se do devedesetih godina vodilo računa da se selu ne dogode neki novi kulaci, oni su se u posljednjih 25 godina počeli pojavljivati pod političko-tajkunskim pokroviteljstvom. PIK-ovi su uništavani kako bi ih se privilegirani jeftino dočepali, a pri raspodjeli zemljišta za proizvodnju hrane prioritet su imali stranački podobnici. Takvi su bili i ministri zaduženi za provođenje nedefinirane agrarne politike koja je danas dovela do toga da nemamo ni najosnovnijih poljoprivrednih proizvoda za zadovoljenje domaćih potreba. Stihijska proizvodnja bila je potpomognuta obilatim subvencioniranjem preko poticaja i raznih subvencija iz državnog proračuna kojima se zapravo kupovao socijalni mir.
Sve je to, nakon ulaska u EU, rezultiralo slabašnom proizvodnjom koja se na zajedničkom EU tržištu ne može nositi s konkurencijom. Ne samo Austrije, Njemačke ili Italije, nego i Poljske, Češke ili Madžarske, zemalja koje su početkom devedesetih bile daleko nerazvijenije od nas.
Kada nam se pružila prilika da iz EU fondova povučemo značajna sredstva za razvoj proizvodnje hrane, pokazalo se da ni to ne možemo napraviti bez namještanja i političkih igara. U međuvremenu, iz spomenutih zemalja u naše trgovačke centre počela je stizati hrana koja je dodatno srušila cijenu domaćeg mesa, mlijeka, voća i povrća... Iako često sumnjive kvalitete, ta hrana dolazi s tržišta gdje su se seljaci udružili i imaju jefiniji repromaterijal, osiguranje i bolju poziciju za pregovore s trgovcima. Dok su se oni jačali, proizvodnja na našoj plodnoj zemlji za mnoge je postala potpuno neisplativa, a alarm se upalio kada su slavonska sela ostala gotovo ispražnjena jer i oni koji su željeli raditi nisu mogli doći do zemlje ili su ih trgovci uništavali rušenjem cijena i dugim ciklusom naplate. Dok gledamo kako se raspada koncern koji je simbol takvog načina poslovanja, mnogi od nas se ne pitaju što će sada biti s preostalim proizvođačima.
Prije slanja novog zakona o HPK u saborsku proceduru ministar Tomislav Tolušić je rekao kako država više ne može financirati rad HPK jer je u sukobu interesa kada financira udrugu za koju je logično da štiti interese seljaka kritizirajući vladajuće. Tko bi kritizirao nekoga tko te plaća?
Od 165.000 registriranih OPG-ova, njih 100.000 prima poticaje, a oko 60.000 bi trebalo plaćati članarinu od 6-8 kuna mjesečno za reorganiziranu HPK u kojoj bi osposobljeni stručnjaci trebali lobirati za seljake tamo gdje se zakoni i donose. U Bruxellesu, gdje već rade i imaju rezultate u udruženju Copa Congeca, koje okuplja i štiti interese farmera iz cijele Europe. Da je dogorjelo do prstiju i da je ovo zadnji vlak za stvaranje preduvjeta za konkurentnost shvatili su i viđeniji proizvođači s kojima smo razgovarali. Krajnje je vrijeme da to netko objasni i onima koji godinama od države samo uzimaju, a zauzvrat nemaju nikakve rezultate. Jer jednog dana će, a dogodilo se to već u Poljskoj, europski birokrati zakucati na vrata i pitati: - Hej, pa na što ste vi potrošili te milijune koje smo vam dali za proizvodnju hrane?