TVRDOGLAVE ČINJENICE

Političkim makinacijama oko cijene struje zamagljuje se tko na kraju sve plaća

Zagreb, 100316. Redovita sjednica Vlade RH, dolazak ministara u zgradu Vlade.
Na fotografiji: Tomislav Panenic, ministar gospodarstva. Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Tomislav Panenić

Račun uvijek - izravno ili neizravno - na kraju bude ispostavljen krajnjim potrošačima. Priznati tu činjenicu bio bi čin odgovorne i zrele politike

Predlagati rješenja uvijek je znatno lakše kad ne znaš mnogo o problemu. Hrvatska politika već tradicionalno je potkapacitirana u pogledu razumijevanja osnovnih ekonomskih odnosa koji vladaju u društvu pa je vjerojatno to i razlog zašto kontinuirano aspirira uređivati te odnose s jedne strane, a s druge se svi ti pokušaji na koncu pokažu promašenima. Problemi se, naime, ne mogu rješavati istim modelom razmišljanja koji je do njih u prvom redu i doveo. Tehnički ministar gospodarstva Tomislav Panenić tako je prošlog tjedna u poprilično alarmantnom tonu javnost upozorio kako bi već prvog dana nove godine trebalo doći do znatnog poskupljenja električne energije, ali i da će on i politička opcija kojoj pripada to poskupljenje spriječiti. Geneza je problema, dakle, u troškovima financiranja obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj, gdje je još prije desetak godina donesena odluka da se gradnja takvih elektrana potiče obećanjem ekstra visoke otkupne cijene za čistu energiju koju će proizvoditi. Politička agenda - možda opravdana, ali svejedno politička - uplela se u mehanizme slobodnog tržišta. Desetljeće kasnije pokazuje se kako su garantirane cijene odobrene investitorima u "zelene elektrane" bile previsoke, da je model financiranja bio nedovoljno razrađen, a famozne kvote dijeljene bez potrebnog rezona. Cijenu svih tih pogrešaka u provedbi političke intervencije u tržište sad bi trebali snositi potrošači, no kako je takav scenarij uvijek politički neoportun, traži se novo rješenje, gdje bi trošak financiranja "zelene energije" de facto s potrošača bio prebačen na dominantnog tržišnog opskrbljivača - državni HEP. Ta kompanija bi svoju pozamašnu dobit ostvarenu kroz cijeli vertikalni lanac elektroenergetske djelatnosti trebala utrošiti na subvencioniranje netržišno niske razine potrošačkih cijena. Negativne posljedice jedne loše političke intervencije u tržište tako bi se trebalo sanirati drugom političkom intervencijom u tržište. Što bi moglo poći po krivu? Za odgovor na to pitanje Hrvati imaju poprilično bogato iskustvo političkog intervencionizma na tržištu energije, s uglavnom katastrofalnim posljedicama.

Prvi sličan slučaj dogodio se još 1999. godine, kad je tadašnja vlada Zlatka Mateše temeljem instrukcija iz predsjedničkog ureda, motiviranih skorašnjim izborima, punih deset mjeseci ignorirala očite tržišne trendove i održavala cijenu benzina na oko 4 kune, odbivši u tom periodu 18 (!?) zahtjeva Inine uprave da se cijena derivata uskladi s kretanjima cijene nafte na svjetskom tržištu. Rezultat takve intervencije bio je gubitak nacionalne naftne kompanije od 1,64 milijarde kuna, od kojeg će se godinama oporavljati. Ipak, ta lekcija nije bila dovoljna pa je sličnoj intervenciji pribjegao i Ivo Sanader devet godina kasnije i uveo administrativnu zabranu prodaje eurosupera po cijeni iznad "psihološke granice" od 8 kuna. Veći dio godine Ina je gorivo prodavala ispod realne cijene pa je tu godinu završila u golemom gubitku te uz porezni dug od dvije milijarde kuna.

Neplaćeni porez u državnom je proračunu nadoknađen zaduživanjem, a posrnula tvrtka će već nagodinu završiti pod kontrolom strateškog partnera - MOL-a. Ipak, možda i najilustrativniji primjer državnog intervencionizma u tržištu energije dogodio se u premijerskom mandatu Jadranke Kosor, koja je zbog zahtjeva HEP Toplinarstva da zbog rasta cijena energenata povisi cijenu grijanja, prvo smijenila vodstvo tobože neovisne Hrvatske energetske regulatorne agencije koja je poskupljenje odobrila, a potom uvela pravilo na temelju kojeg je poskupljenje topline bilo nemoguće provesti bez prethodne dozvole jedinice lokalne samouprave. Rezultat toga bio je da je cijena grijanja rasla samo u onim mjestima gdje su toplane bile u vlasništvu samih jedinica lokalne samouprave i koje nisu imale izbora nego se usklađivati s realnim tržišnim troškovima. Tamo gdje je za toplinarstvo bio zadužen HEP lokalni političari su bilo kakav zahtjev za povećanjem cijene odbijali, puštajući da se stotine milijuna kuna gubitaka utope u bilanci nacionalne elektroenergetske kompanije. Krajnji rezultat takve prakse bio je taj da su građani gradova s vlastitim toplanama - Varaždina, Karlovca, Vinkovaca, Rijeke - plaćali tri puta veću cijenu grijanja od onih gdje je toplanu držao HEP, koji je s druge strane zbog tako niskih cijena akumulirao milijardu kuna gubitaka saniranih većom cijenom struje koju su na koncu plaćali svi domaći potrošači. Energija - uči nas to prvi zakon termodinamike - ne nestaje ni ne nastaje, već samo mijenja oblik. Slično vrijedi i za trošak njezine proizvodnje. Političkim makinacijama samo naizgled se povećava i smanjuje njezina cijena te skriva i zamagljuje konačno mjesto naplate. No, račun uvijek - izravno ili neizravno - na kraju bude ispostavljen potrošačima. Priznati tu činjenicu bio bi čin odgovorne i zrele politike. Sve ostalo samo je nastavak onog istog djelovanja zbog kojeg je problem i nastao.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo