Potkraj 2002. godine, kada su se trebali zaključiti pristupni pregovori s deset kandidata koje su godinu i pol kasnije postale članice EU, još se spominjala mogućnost da iz te skupine izostanu Poljska i Cipar. Poljska jer je do zadnjeg časa inzistirala na iste uvjete novih članica za pristup sredstvima iz kohezijske i poljoprivredne politike, a Cipar jer je ta država podijeljena pa je bilo nelogično da EU ima kao članicu državu koja ne kontrolira velik dio svog teritorija. Grčka je jasno poručila tada da, ako u paketu nije Cipar, neće ratificirati pristupni Ugovor za druge države pa i neće biti tog proširenja. A Njemačka je tada poručila da proširenje bez Poljske nema smisla.
Poljska je uvijek smatrana kao glavna država u procesu proširenja i kao najvažnija nova članica. Tako je bilo sve do danas. Nije slučajno što je prvi predsjednik Europskog parlamenta iz jedne istočnoeuropske države bio Poljak Jerzi Buzek. Nije slučajno ni da je prvi predsjednik Europskog vijeća iz jedne nove članice isto tako Poljak Donald Tusk. Kada se god spominje mogućnost da neki političar iz istočne Europe dobije neku ključnu funkciju u institucije EU, uvijek je to bio Poljak i nitko drugi nije ni dolazio u obzir.
Ne samo zato što je najveća, Poljska je uvijek bila glavna među novim članicama, i politički i simbolički i kulturološki. Češka, primjerice, iako znatno naprednija i razvijenija, uvijek je ostala u sjeni. Poljska je i uvjerljivo najveći korisnik sredstava iz fondova EU, što joj je i pomoglo osigurati tako veliki i stalni gospodarski rast i rast standarda. Danas je po tome ispred Hrvatske, što nije bio slučaj kada se Poljska priključila Europskoj uniji.
Do ovih dana Poljska je slovila i kao sjajan, često najbolji primjer uspješne integracije u EU. Sjajno je koristila fondove EU, a nikad nije dovodila u pitanje poštovanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva Europska unija, među kojima je ključna vladavina prava. Zadnje reforme pravosuđa u Poljskoj su vratile stvari unatrag. Da je danas Poljska država sa statusom kandidata koja čeka članstvo u EU, pristupni pregovori odmah bi bili suspendirani. Takvu smo suspenzivnu klauzulu imali i mi u slučaju prestanka suradnje s Haaškim sudom i napretka u reformama pravosuđa. U tim reformama pravosuđa najviše se zahtijevala depolitizacija i potpuna neovisnost sudstva od političkih utjecaja.
U slučaju Poljske, a po pitanjima poštivanja drugih načela i standard EU i Mađarske, još jednom se potvrđuje teza da Europska unija ima najveću mogućnost utjecaja nad državama dok su one u procesu pristupnih pregovora, a nakon što postanu članice, onda EU postane nemoćna. "Države članice su uvijek u pravu!" vrijedi i dalje.
Ovo je dovelo EU u neugodnu poziciju. Ima članice koje ne poštuju načela koje EU traži od drugih, ne samo u Europi, već i šire. A protiv njih ne može ništa. U toj nemoći Europska komisija sada u slučaju Poljske pokušava prvi put posegnuti za takozvanom nuklearnom opcijom, a to je pokretanja članka 7 koji može dovesti do gubitka prava glasa u Vijeću. Ta mogućnost nije nikad dosad korištena, a pitanje je hoće li i sada. Ali EU bi bila pod paljbom kritika i da nije ništa pokušala. Kako Poljska i Mađarska ne žele napustiti Europsku uniju, ali prkose Bruxellesu, ponašanje institucija EU prema ovim državama postaje još veći izazov od Brexita. Britanci su samo odlučili otići, a to dopušta i Ugovor EU, dok izbacivanje jedne države iz članstva nije moguće, ili u najmanju ruku nije tako jednostavno.
Države istočne Europe koje će se eventualno prikloniti ili pokušati zaštititi Poljsku i Mađarsku time će riskirati još dublje podjele u EU između "starih, razvijenih i demokratskih" i "istočnih, licemjernih i manje demokratskih" članica. A ta podjela sigurno neće ostati bez posljedica za kohezijsku politiku preko koje manje razvijene članice i dobivaju najveći dio sredstava iz proračuna EU. Zahtjevi da se državama koje ne poštuju vrijednosti EU smanje i sredstva već su se čuli i postat će sve češći.