ŠKOLA ŽIVOTA

'Posjetio sam državu čijoj sam se prirodi oduvijek divio. Znao sam da će me oduševiti. Ali, nisam znao da će me tako oduševiti ljudi koji tamo žive'

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 04.08.2017. u 22:17

Biljana Gaurina / CROPIX

 

Snovi postoje da bi se živjeli, zar ne? I zato ovu kolumnu pišem na Islandu. Oduvijek sam ga želio posjetiti, divio sam se njegovoj ludoj, neukrotivoj prirodi i znao sam da će me ona oduševiti. No, nisam znao da će me toliko oduševiti Islanđani i njihova društvena klima.

“Neću prodati svog prijatelja”, izjava je to siromašnog Islanđanina nakon što je odbio milijunsku ponudu za komad zemlje na kojem je engleski investitor želio graditi hidroelektranu. I zahvaljujući njemu, danas svi mi možemo uživati u jednom od najljepših slapova na jednoj od najmoćnijih rijeka na Islandu. I to je tako islandski čin. Priroda je njihov prijatelj i zaslužuje da se prema njoj odnosimo s poštovanjem.

 

Kao i prema ljudima. Osim prema korumpiranim političarima i bankarima. “Njih smo strpali u zatvor”, kaže Freydís, naša domaćica na izoliranoj farmi na sjeveru Islanda. “Oni su zeznuli, oni moraju ispaštati, a ne moja djeca”, govori odrješito, u kratkim, britkim rečenicama i dodaje: “Neće nas nitko zaj…vati”. Razgovarali smo i o povijesnom 24. listopadu 1975. koji se slavi kao Dan ženske neovisnosti. Tada su Islanđanke organizirale masovni štrajk. Tražeći ravnopravnost, čak 90 posto žena odlučilo je da taj dan neće raditi ništa. Baš ništa. Nisu otišle na posao, nisu se brinule za djecu, kuću, nisu kuhale… Totalni štrajk. I društvo je stalo. Nisu radili vrtići, škole, brojne tvrtke i muškarci su konačno shvatili što sve žene rade i zašto zaslužuju ravnopravnost. Taj su dan nestale sve kobasice i gotovi obroci iz svih supermarketa jer mnogi muškarci nisu znali ništa skuhati.

Nestale su i sve bojice jer su očevi morali uzeti djecu na posao pa su ih morali nečim zabaviti. I Island je napravio čudo od tada. Danas više nema muških i ženskih poslova i muških i ženskih društvenih uloga. I muškarci idu na obavezni porodiljni, brinu se za djecu i dijele mnoge poslove koji se kod nas smatraju “ženskima”. Oni ih jednostavno smatraju ljudskima pa ih obavlja onaj član kućanstva kojem ide bolje, neovisno o tome kojeg je spola. Ali još nešto muči moju Freydís: “Znaš, i dalje postoji neravnopravnost u plaćama, to nije pošteno”. “Ali imate najmanju razliku u Europi, već petu godinu zaredom”, odgovaram ja. I doista, na Islandu, a i u nordijskim zemljama, najmanji je tzv. gender gap koji bilježi razlike između žena i muškaraca. Najmanje su razlike u plaćama, društvenim ulogama, dostupnosti bilo kojih društvenih pozicija… No, Freydís je odgovorila tipično islandski: “Nema veze što je najmanja razlika. Ona i dalje postoji i to nije pošteno. Moramo to ispraviti”.

I znaš da hoće jer su takvi. Dok u Hrvatskoj dominira pasivni “ne bi se štel mešat” mentalitet, jer nama je najgore ako se nekome zamjerimo, Islanđani nemaju problema zamjeriti se svima koji ugrožavaju njihova prava. U ekonomskoj krizi 2008. godine, oni su kaznili političare i bankare, a ne obične ljude.

Freydís nam je upravo danas rekla da je promijenila klasifikaciju obližnje ceste. Pogreškom je stajala oznaka F, što znači da njome smiju prometovati samo terenci, ali ona je uvjerila Upravu cesta da je to greška i sada će pisati pravilno. Naravno da nije slegnula ramenima i čekala da netko drugi to napravi, nego je uzela telefon u ruke i obavila posao. Potrebna je ista količina energije za kukanje i cinizam kao i za akciju, a oni su ljudi od akcije. I to možemo naučiti od njih. Kao i o postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca. Njima je čudno što je to i dalje tema u razvijenim zemljama. Čudno im je ako neke uloge i pozicije moći nisu jednako dostupne ženama. Čudno im je ako žena ne dobije povišicu ili posao samo zato što je žena.

 

I vrijeme je da kreiramo takvo društvo da i nama to postane čudno. Važnu ulogu u kreiranju tog društva imaju i žene i muškarci. Žene trebaju tražiti svoja prava, biti svjesne vlastite vrijednosti, ne uzimati šest obaveza na sebe i ne birati muškarce koji će njima velikodušno prepustiti brigu oko odgoja i kućanstva, nakon što se i one vrate kući s posla. Takve krkane ostavite u prošlosti, a vi birajte muškarce s kojima ćete moći graditi zdraviju budućnost. Pa će možda i njima doći iz lijenog dupeta u glavu. A muškarci bi mogli više cijeniti sve što žene rade, a što obično uzimamo zdravo za gotovo. Mogli bismo preuzeti pola brige oko odgoja i održavanja kućanstva. I mogli bismo ih prestati tretirati kao nježniji ili slabiji spol. Mogli bismo žene jednostavno tretirati kao da su ljudi.

Borba za ravnopravnost je zajednička, kao što će biti i pobjeda!

ELIPSO

Izdvajamo