Jedan je ministar iz Plenkovićeve Vlade u utorak organizirao mali igrokaz. Za glumce je uzeo svoje suradnike, njih desetak, a vrata dvorane zapriječio kulisom.
Predstava je bila zamišljena da dočara kako će, baš kao rezultat njegova rada, državni aparat uskoro izgledati drukčije: bit će to profesionalno organizirana služba, efikasna administracija, neće tu više postojati prečice u zapošljavanju, spojit će zbog ušteda sve što se spojiti može, pratit će se rad svakog službenika i još će se sve lijepo modernizirati.
Ministar se zove Ivan Kovačić, a plan koji je predstavio nazvao je "Akcijski plan provedbe Strategije razvoja javne uprave za razdoblje 2017. - 2020.".
Iako riječ akcija sugerira kako je stvar žurna, već prvi pogled u dokument otkriva da tu nema posebne hitnje: naime, ništa bitno neće se čak ni početi raditi prije lokalnih izbora dogodine; ne postoji još skica novog teritorijalnog ustroja Hrvatske, a konkretnih kriterija za vrednovanje rada i ocjenjivanje namještenika također nema na vidiku. Štoviše, za većinu stvari u tom "akcijskom planu" piše da će se dogoditi 2020. godine. Na primjer, ministar ponosno jamči da će tek za četiri godine "otkloniti nepotrebna upravna postupanja", "uvesti standard upravljanja kvalitetom", "uspostaviti sustav planiranja i upravljanja" i "racionalizirati ustroj tijela javne uprave".
Neobično je da, s iskustvom prošle Vlade koja je potrajala nekoliko mjeseci, ministar danas, 2016. godine, uopće govori o tome što on misli napraviti 2020. godine, no opet - ne trebamo mu zamjeriti što priželjkuje da ova Vlada potraje dulje.
Dovoljno dugo da za akciju iz akcijskog plana stigne uzeti nekoliko godina počeka.
Jer stvar je već sad na ozbiljnom čekanju, unatoč ministrovim teatralnim najavama ("ako partneri povuku ručnu, naravno da ću se odmah povući").
Baš dok je Kovačić u utorak objavljivao kako je glavni cilj njegova političkog djelovanja "depolitizacija ljudskih potencijala u javnoj upravi", otkrilo se kako su na novom natječaju za posao u Saboru od 147 prijavljenih kandidata zadovoljila baš dva koja su već prije radila za Most i za HDZ. To je obrazac, a ne iznimka.
Uostalom, pogledajmo samo Kovačićev tim za "depolitizaciju" javne uprave, ovaj što ga je u utorak izložio pred novinare. Ne biste vjerovali, od njih deset, barem pet ih je iz Mosta: ministar je jedan od najistaknutijih čelnika Mosta, jedan njegov posebni savjetnik (Relković) predstavlja se kao ideolog Mosta, drugi posebni savjetnik (Tomljenović) član je Nacionalnog vijeća Mosta, tajnik kabineta (Kikelj) bio je Mostov kandidat na izborima, a jedan od pomoćnika (Ribičić) bio je Kovačiću u Omišu referent za komunalnu infrastrukturu. I još mu je zamjenica (Sonja Čikotić) supruga jednog od glavnih Mostovih pregovarača s HDZ-om.
Znači, njih pet, šest koji su iz iste političke opcije sad ili nedavno došli u javnu upravu, oni su predvodnici borbe za odlučnu depolitizaciju javne uprave. Uvjerljivo, nema što.
Sljedeće je Kovačićevo obećanje "gradnja učinkovite javne uprave". U tom smislu opet je znakovit njegov primjer. Jer ovako izgleda Kovačićev "učinkovit" kabinet: jedan ministar, zamjenica, dva državna tajnika, četiri pomoćnika ministra, jedan tajnik kabineta i još dva posebna savjetnika. Ukupno 11 ljudi. Da je samo vidjeti tu specifikaciju poslova i ovlasti. Nije ni čudo da će im trebati četiri godine da "uspostave sustav planiranja i upravljanja".
Da bi pojačao dojam o sebi kao reformatoru, usprkos svim činjenicama koje ga okrutno demantiraju, ministar Kovačić dramaturgiju je začinio objavom: Ovo je moja zadnja aktivna funkcija u politici. To je valjda trebalo kazati kako će u svaku sljedeću bitku ući beskompromisno jer zapravo više ni nema ambicija u politici. Ovo mu je, da ponovimo, zadnja aktivna funkcija. Aktivna? Pa da, jer postoje i pasivne: recimo mjesto saborskog zastupnika (pitajte samo Zorana Milanovića koliko to mjesto može biti pasivno).
"Ja ne ganjam političku karijeru", kaže čovjek koji se navodno iz ideala natjecao da vodi Omiš, a onda, poput Petrova u Metkoviću, dočekao prvu priliku da pobjegne i ugrabi bitno bolji posao u politici.
Osim problema s vlastitom uvjerljivošću, Kovačić ima i problem uklapanja u trenutačni smjer Vlade. Naime, on je jedini član današnje Vlade koji napadno izgovara riječ "reforma", pojam koji se nekako izgubio s Plenkovićevim preuzimanjem posla od Oreškovića.
Izgleda da jedino Kovačiću nitko još nije javio da "reforma" nije riječ u modi. I da su se stvari u međuvremenu znatno promijenile. Više se ne kaže "depolitizirat ćemo javnu upravu" nego "izabrat ćemo najkvalitetnije kadrove". Ne govori se o smanjenju broja ljudi nego o boljem raspoređivanju kadrova. Oštre rezove zamijenili su veći proračunski izdaci. Manje se govori o nastavku privatizacije, više o povratku u državno vlasništvo. Umjesto stezanja remena - manji porezi i veće plaće. Umjesto rješavanja besperspektivne državne imovine - kvalitetnije upravljanje imovinom. Umjesto manje ministarstava - više ministarstava.
Riječ reforme naime pretpostavlja da imamo neki problem, a sad je u modi pokazati da su najveći problemi iza nas. Sad je sve najednom toliko u redu da možemo: otkupiti Inu, nabaviti borbene avione, sagraditi Pelješki most, zadržati sve gradove i županije, smanjiti poreze, zabraniti poskupljenje struje i još podijeliti vaučere za ljetovanje.
Zašto to još nitko nije javio potpredsjedniku Vlade?
Kovačićev posebni savjetnik Relković već na početku mandata za svog ministra kaže kako mu želi "da uđe u povijest".
Zvuči kao da ga požuruje.