Preslagívanje je glagolska imenica koje nema u rječnicima, a ni glagola iz kojega je izvedena - preslagívati - nema u standardnome hrvatskom leksiku, ali ga ima u političkome. Premijer Plenković ipak ne govori o preslagivanju, pa ni o preslaganju Vlade, nego o njenoj rekonfiguraciji, bježeći od uvriježena pojma rekonstrukcije Vlade – iako je zaista riječ o rekonstrukciji ako se iz Vlade izbaci druga stranka i zamijene svi njezini ministri. Ali, eto, ponekad je manji strah od akcije nego od riječi koja je definira.
Akciju ili radnju opisuju glagoli. Oni u hrvatskom jeziku, pamtimo iz škole, imaju dva vida: svršeni i nesvršeni (ima i nešto dvovidnih). Svršeni (perfektivni) glagoli znače radnju koja je dovršena ili započeta, ali jednokratna. Nesvršeni (imperfektivni) pak znače radnju koja ili traje neograničeno, bez prekida (to su trajni ili durativni), odnosno koja traje neograničeno s prekidima ili se ponavlja (to su učestali ili iterativni). Svršeni i nesvršeni glagoli obično se javljaju u paru, izvedeni iz iste osnovice.
Smatra se da nesvršeni glagoli nastaju iz svršenih, pa se taj proces zove: imperfektizacija. Ona može biti provedena dodavanjem dočetka (sufiksa) na korijen (ù-mi-ti > u-mí-va-ti), ili – rjeđe – unutarnjom tvorbom (npr. prijevojem, obično gdje je u praslavenskome bio poluglas; veli Babić u Tvorbi riječi da su tako nastali glagoli “postali starinski ili to postaju”). Nailazimo tako i na aspektni par slòžiti/slágati (određenim redom položiti; instalirati – ne brkati sa: slàgati, tj. reći laž). Dodamo li još jedan prefiks, pre-, dobit ćemo par preslòžiti/preslágati (Akademijin rječnik ga nalazi samo u rječnicima Stullija i Popovića, kasnije ga eno i u Deanovića i Jerneja, čuo sam ga u tiskarama). Preslagívati – toga nema (još) u rječnicima. Naći ćemo, dakako, i ulóžiti/ulágati a i ulagívati (se) – ali u međusobno različitu značenju.
Jezik je živ organizam, prihvaća novosti, pogotovu ako stižu s prestižna pulpita (iako pretjerivanje zna izazvati otpor, usp. “glede mede”), ili iz prestižna jezika. I strah preporučuje prilagoditi se čoporu, koji se pak povodi za pojedincima s prestižem (obično ne baš kulturalnim, nego nerijetko političkim).
Tako smo po engleskome usvojili prepoznati i u smislu: priznati (recognize), naišao sam i na realizírati u smislu: shvatiti (realize). Da nije bilo podlijeganja prestižu, ne bi naši preci Iliri zapustili svoj jezik u korist latinskoga, a onda i romanski u korist hrvatskoga (cuius regio, eius locutio – da parafraziramo III članak Augsburškoga vjerskog mira).
Nema standarda koji nekome prethodno nije bio novgovor. I majstori standardnog diskursa znaju ga ćutjeti kao negvu ako su izvorni govornici vernakulara (Nazor je priznao da misli čakavski i kad piše štokavski; Krležina lirika je uvjerljivija na kajkavskome).
Po analogiji bismo očekivali presláganje – kao: razláganje, uláganje itd. Politika će se ipak zauzeti za preslagívanje, kako bi izbjegla “izborivanje” (eventualnu “još stariju i ljepšu” varijantu biranja i izabiranja, da ne kažemo izborâ).