Nakon propasti Kevina Spaceyja, koji je na tulumima pipkao ne jednog dječaka, pojavljuju se nove i nove žrtve koje prstom upiru u nove i nove nasilnike (jedan od netom prokazanih jest negativac iz serije “Gossip girl”). Pozornica nasilja uvijek je ista: pijani tulum kod nekog slavnog na kojem domaćin u neki kasni sat predloži grupni seks. Žrtva to odbije i odlazi prileći u susjednu sobu; zato što je trijezna i nije uzela nikakve stimulanse, ona zaspe. Potom je probudi čudnovat osjećaj, naime da netko pokušava penetrirati u nju. Riječ je o domaćinu. Žrtva s gađenjem odgura pijanog selebritija sa sebe, a njezin dečko ili zaprijeti šakom selebu ili sugerira žrtvi da cijeli događaj zaborave jer će joj dotična slavna osoba pomoći u karijeri. Ne treba nam Hercule Poirot da u svim tim ispovijestima ne zamijetimo nezgodne pukotine: kao prvo, zašto ostati na tulumu koji se upravo pretvara u orgije ako ne snimaš film “Eyes wide shut”?
Kao drugo, zašto čekati sve te silne godine i desetljeća da bi prijavio manijaka? Kao treće, zašto tu kobnu večer žrtva ne provodi u crkvi svetog Patrika na Petoj aveniji, nego uživa u uzimanju raznih supstanci kod dokazano raspojasane zvijezde? Na kraju, zašto žrtvin partner predloži da se eksces prešuti ili žrtva to sama odluči? Naravno da Kevinu Spaceyju nema pomoći, pa ga čak ni brat, koji je po zanimanju imitator Roda Stewarta, nije mogao spasiti pričom o tome kako ih je otac neonacist zlostavljao, kao ni Kevinovo priznanje da je zapravo homoseksualna osoba premda je ulazio u veze sa ženama.
Sve me to podsjeća na priče o seksualnosti Montgomeryja Clifta jer jedno je vrijeme bilo od presudne važnosti je li Monty biseksualan ili je “samo” homoseksualan, a sa ženama njeguje uzvišena prijateljstva, kao s Liz Taylor. Ili je Monty zapravo bio nesklon bilo kakvim seksualnim vezama, osobito nakon prometne nesreće od koje se nikad nije oporavio pa ga to čini aseksualnim. Kad se pokazalo da je Kevin Spacey zapravo opasna i moralno iskrivljena osoba (za razliku od, primjerice, Romana Polanskog i Woodyja Allena), Netflix je spremno objavio da je gotovo sa serijom “House of Cards” u kojoj on igra glavnu ulogu, zločinca i manijaka koji je predsjednik SAD-a. Na stranu sada moje intimne sklonosti prema dotičnoj seriji. Ako je Kevin tako raspojasan i neumjeren, pritom perverzan, naravno da treba staviti točku na njegovu karijeru, jer znamo kakvo ponašanje dolikuje holivudskom glumcu. Nema tu droge, seksa ni alkohola.
Ni razuzdanog ponašanja jedne Merlinke ili neobuzdanog alkoholizma Rite Hayworth zbog kojeg je jednom prilikom bila izbačena iz aviona (doduše, prije nego što je poletio). Sad već svaki dan netko upre prstom u zvijezdu pomračena sjaja. Jasno da se ta lista nikada neće iscrpiti. Ne bih se s time šalila, ali prije gotovo trideset godina, premda nisam bila glumica u usponu, doživjela sam napad razuzdanog manijaka. Zanimljivo, on je bio producent. Bilo je grozno, ali ne znam što bi me natjeralo da nakon svih ovih godina u njega uprem prstom. Da sam htjela i da mi se činilo da bih time istjerala neku pravdu, učinila bih to mnogo ranije.
Ovime ne potičem žrtve na šutnju, nego izražavam svoju mučninu nad pretjeranom podobnosti koja trenutačno isijava iz Hollywooda i pretvara ga u mučnije mjesto nego što je bio ikad dosad. Građanski moral tamo nikad nije funkcionirao niti će ikada. Ako ne želiš doživjeti nešto ružno na tulumu na kojem se šmrče i loče, onda na takav tulum ne odeš. Ako ti je pritom četrnaest godina, onda tim više ne odeš. Ako ti je danas četrdeset i šest i prilično si zaboravljen, a manijak je Kevin Spacey, naravno da ga je zgodno prokazati i svrgnuti ga s trona. Ponašanje zvijezda nakon toga se neće popraviti, niti su one ikada živjele u skladu s moralnim poretkom stvari o kojima piše Kant. Ako čak i istaknuti borac za ljudska prava Bono Vox drži novac po mutnim off-shore računima, jasno nam je da bogatstvo i slava kvare ljude. A često su i bez toga zli i pokvareni. Sve se to vidi već na prvim stranicama Staroga zavjeta pa je prilično čudno da se iznova otkriva danas u Hollywoodu.