Komentar dr. sc. Mladena Havelke na temu pokušaja podcjenjivanja stručne visoke naobrazbe od strane sveučilišne zajednice, kao i svi dosad objavljeni tekstovi na tu temu, unosi, nehotice, zabunu u pogledu suštine problema o kojem je riječ. Iz tih tekstova stječe se dojam da se tu radi o pokušaju degradiranja veleučilišta i visokih škola od strane sveučilišta. To je krivi dojam jer se ne radi o ustanovama, nego o studijima. Naime, stručni studiji koje se pokušava podcijeniti ne izvode se samo na veleučilištima i visokim školama, već velikim dijelom i na sveučilištima. To znači da oni koji unutar sveučilišne zajednice harangiraju protiv postojeće vrijednosne izjednačenosti stručnih i sveučilišnih studija podcjenjuju i vlastito djelovanje u području stručnog visokog obrazovanja. Tu su čak možda u pravu. Jer stručni studiji su na sveučilištima zapostavljeni. Njihovoj se kvaliteti u pravilu tamo ne poklanja dovoljno pažnje budući da dominira predrasuda kako tržište rada i gospodarski razvoj, a to su krajnji korisnici stručne visoke naobrazbe, svojim potrebama ne bi trebali "opterećivati" razvoj znanosti, što je sveučilištima ipak glavna zadaća. O toj predrasudi dalo bi se puno razgovarati, pogotovo danas kad povezivanje znanosti, struke i gospodarstva predstavlja okosnicu razvoja na europskoj i svjetskoj sceni.
Međutim, na veleučilištima i visokim školama upravo su stručni studiji, potrebe tržišta rada i razvoja gospodarstva alfa i omega djelovanja. U privatnom visokoobrazovnom sektoru, sudeći prema vlastitom iskustvu, njihovoj se kvaliteti poklanja sva pažnja, o čemu svjedoči izrazito visoka zapošljivost studenata koji su te studije završili. Tako da nema bojazni o kojoj dr. sc. Havelka piše da bi se slijedom prijepora oko ZHKO-a gasila veleučilišta i visoke škole, a pogotovo ne stručna visoka naobrazba. Dozvoljavam si citirati samog sebe: "Otkad je Europa ustvrdila da će joj do 2020. godine na tržištu rada trebati 40% visoko obrazovane populacije, a to je bilo prije desetak godina, svakome tko je znao i htio o tome promozgati ubrzo su sinule tri stvari: odzvonilo je akademskom elitizmu, posebice snobizmu; visoko obrazovanje prestaje biti privilegij i postaje nužnost; stručna visoka naobrazba dolazi u prvi plan."
A zašto se uopće digla ova halabuka oko Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru?
Ako znamo da sveučilišni studiji studente pripremaju prije svega za znanstvena i akademska zanimanja, a stručni za stručnjake u gospodarstvu, prijepor oko njihove jednakovrijednosti, suštinski pojednostavljeno, možemo svesti na pitanje jednakovrijednosti znanosti i struke, ne zaboravljajući pritom da je i struka znanost, ali u primjeni.
Oni koji se zalažu za degradiranje struke u odnosu na znanost, a to su ti koji žele mijenjati ZHKO, smatraju valjda da je znanost, sama po sebi, vrednija od struke, da znanstvenik, bilo kakav, društvu vrijedi više nego najbolji stručnjak. To je, naravno, besmislica. Pogotovo kada je u pitanju naša domaća znanost u kojoj znanstvenik, svaka čast iznimkama, prosječno objavi 0,36 znanstvenih članaka godišnje, kako sam nedavno pročitao u intervjuu s novom rektoricom Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. sc. Snježanom Prijić Samaržija.
Ali upravo u tome grmu vjerojatno leži zec. Ne bi me čudilo da su kolovođe ove kampanje oko izmjene ZHKO-a neke znanstvene minijature koje znanstvenu neproduktivnost pokušavaju prikriti uzdizanjem znanosti kao takve, odnosno, još gore, umanjujući vrijednost struke kao takve.
Poseban je problem to da se ova priča uglavnom vrti u zatvorenom krugu akademske zajednice, koja se, još tamo od uvođenja ili ne uvođenja bolonje, neprestano, nekonstruktivno bavi sama sobom, umjesto da se okrene potrebama društva u cjelini, posebice razvoja gospodarstva.
Stoga, manje je važno zašto šute dekani, kako pita dr. sc. Havelka, a više zašto nisu glasniji gospodarstvenici kojima su visoko obrazovani produktivni stručnjaci zasigurno vredniji resurs od neproduktivnih znanstvenika.