Problematičan odnos prema prošlosti nije svojstven samo bivšim socijalističkim zemljama. I Austriju muči kontroverza. Već se godinama vodi diskus ija, odnosno polemika oko Hitlerove rodne kuće u gradu Braunau am Inn u najmu države. Sada je ponovo oživjela. Zašto? Zato što je predložen zakon o oduzimanju te kuće privatnoj vlasnici. Prijedlog čeka na glasanje u parlamentu, ali vlada poprilična sloga oko toga da bi se trebala naći u državnom vlasništvu.
Problem je namjena kuće nakon izvlaštenja. Jedni je žele uništiti, kako ne bi postala mjesto hodočašća neonacista, drugi misle da je bolje pretvoriti je u edukativnu instituciju, treći pak žele depolitizaciju i predlažu da se u njoj smjesti - pa samoposluga, recimo.
Vlasnica je tvrdoglavo odbija prodati državi, pa je valjda zbog toga i predložen ovakav zakon. Ali zašto baš sada? Zato što su se okolnosti u posljednjih godinu dana prilično promijenile. Nedavni izbori za predsjednika donijeli su tijesnu pobjedu bivšeg predsjednika stranke Zelenih Alexandra Van der Bellena nad Norbertom Hofferom iz desničarske Slobodarske stranke. Pobjeda je bila toliko tijesna da ju je Ustavni sud poništio a rezultat novih izbora je naravno neizvjestan. Izbjeglički val koji je prošlog ljeta preplavio Europu prvo je dočekan s dobrodošlicom dok su izbjeglice samo prolazile prema Njemačkoj. Ubrzo se atmosfera promijenila. Kao i u drugim zemljama, stvorilo se antiimigrantsko raspoloženje koje pogoduje rastu popularnosti desnice. U situaciji opće radikalizacije vlast očito misli da je zadnji čas nešto poduzeti u vezi s Hitlerovom kućom kao simbolom nacizma i preduhitriti namjeru da je neonacisti ustoliče u svoje svetište.
Dilema oko sudbine te kuće zanimljiva je, posebno o usporedbi sa sličnim mjestima u bivšim socijalističkim državama. Što se, na primjer, dogodilo sa Staljinovom rodnom kućom u Gruzijskom gradu Goriju? I dalje je meka za turiste, usprkos namjerama da se preuredi. Lenjin je rođen u Simbirsku, preimenovanom u Uljanovsk, gdje mu je posvećen kompleks muzeja, uključujući i njegovu rodnu kuću. A prije par godina otvoren je neobičan muzej u mjestu Targoviste u Rumunjskoj. To je naime mjesto gdje je bračni par, Elena i Nikolaj Ceausescu, proveo zadnje sate svog života. Na Božić 1989. vojni sud ih je osudio na strijeljanje. Presuda je odmah izvršena. Turisti mogu razgledati dvorište u kojem su pogubljeni i zid izrešetan mecima. No ova vrsta muzeja koja slavi smrt diktatora je izuzetak. Uobičajeno je nekritično slaviti njihove živote i povijesnu ulogu, naime njihovu historijsku “veličinu”. A zatim - srušiti spomenike, plakete, kipove, kuće - zapravo pokušati zatrti svaki trag postojanja tih osoba. Sve prije nego što uspostaviti kritičku distancu, odmjeriti objektivno ulogu i važnost, napraviti kritički postav muzeja... Teško je postići objektivnost, dati prednost faktografiji nad ideologijom čak i nakon što su prošla desetljeća od pada režima. Pogotovo kad se radi o državama koje su još uvijek po mnogočemu na prijelazu između totalitarizma i demokracije.
Hrvatska bi o tome imala što reći jer ima iskustvo s dvije takve kuće, one Titove i Tuđmanove. Titova rodna kuća u Kumrovcu je muzej naslijeđen iz prethodnog vremena i svodi se na tipično idealiziranje. Kritičko vrednovanje Tita nije postignuto ni u historiografiji, a kamoli u muzeologji. Sudeći po kući prvog predsjednika Hrvatske u nedalekom Velikom Trgovišću, moglo bi se reći da se ni u demokraciji odnos prema takvim ličnostima nije bitno promijenio i svodi se na glorificiranje a ne pokušaj objektivnog predstavljanja osobe i njegove povijesne uloge.
Očito je preuređenje kakvo diktira današnje vrijeme i okolnosti - demokratizacija, naime - preveliki zalogaj pa struka sama, bez politike, ne može ni pristupiti toj temi. Pa ipak bi se i u ovom području trebala očitovati razlika između totalitarizma i demokracije. Zbog toga su rodne kuće i njihovo uređenje zanimljiv test odnosa prema vlastitoj prošlosti. Izgleda kao da bi bilo najlakše okrenuti novu stranicu, samo što to naprosto nije moguće.
Ni Austrijancima nije lako. Svaki dan prolazim ulicom u Beču za koju većina njenih stanovnika vjerojatno ne zna da je ovdje bila prva bečka adresa mladog provincijskog slikara Adolfa Hitlera. Na kući naime nema nikakvog obilježja. Ali zato ćete u tom kvartu u obližnjim ulicama naići na mnoštvo mjedenih pločica s imenima i datumima rođenja i smrti bivših stanovnika, Židova. To su tzv. kamenovi spoticanja, pred zgradama iz kojih su odvedeni u smrt.
Kako dakle vjerodostojno prikazati Hitlera kao čovjeka i historijsku ličnost u historijskom kontekstu i sa svim tragičnim posljedicama njegove vladavine? I je li njegova rodna kuća mjesto za to? Doista, da li tu kuću srušiti, pretvoriti u muzej koji bi uspio pokazati i jednu i drugu stranu - ili pak u samoposlugu? Djelomičan odgovor na ovo pitanje su muzeji holokausta, na primjer u Washingtonu ili Berlinu. Zato jer, ističući uništenje i smrt koje je posijao, svodimo ga samo na patološki lik, na čudovište. Problem je s Hitlerom da takav odnos ne daje potpunu sliku niti objašnjava postupke. Razumijevanje Hitlera važno je ne samo zato da se prošlost ne bi vratila nego i zbog razumijevanja nas samih.