Godinu nakon što je Andrej Plenković preuzeo HDZ, a ubrzo i vođenje države, ovakvo je stanje: u zemlji su dvije političke organizacije manje (skoro su nestali HNS i Most), model stranačkog kadroviranja koji je toliko opterećivao Hrvatsku opstao je i čak je unaprijeđen, smanjene su ovlasti i utjecaj ministara i resora u Vladi, faktično je usporena prijeko potrebna reforma obrazovanja, svi problemi javnog zdravstva stavljeni su pod tepih, povećana je neizvjesnost u vezi s porezima, odgađaju se investicije, kompliciraju odnosi sa Slovenijom i BiH, a uprava glavnog grada, s Bandićem na čelu, dobila je svu potporu za nastavak rada bez konkurencije i izazivača.
To su objektivne okolnosti, ali se one, ovisno o perspektivi i pozicijima opisivača, mogu naravno i uljepšati pa bi onda to zvučalo ovako:
u Plenkovićevoj godini odobren je EU novac za Pelješki most, povećane su rodiljne naknade, zbog poreznih izmjena, skočile su neke plaće, rastao je i BDP, premda to i nema veze s radom ove Vlade, povećana su prava braniteljima i skinuta ploča iz Jasenovca, kako-tako.
Za premijera Plenkovića ne može se reći da je u prvoj godini nešto posebno protresao. Uostalom, sam za sebe rekao je kako nije tu zbog efektnih poteza, nego radi, kako on to zove, političke stabilnosti. HDZ je od Plenkovićeve pobjede u spavajućem modu i pokušava se prilagoditi na život pod iznenadnom upravom. Vlada je ustvari također stišana do maksimuma jer je njen jedini vidljiv član, naime jedini za kojeg se smije vjerovati da o ičemu odlučuje - predsjednik Vlade.
Ako je neki Plenkovićev ministar na početku mandata još i izgledao kao da je nešto posebno bitan, utjecajan, samostalan, poput ministra financija Zdravka Marića, pouzdano je da to više nije tako. Svi su u Plenkovićevoj Vladi jednako mali i svima im, prije ili kasnije, premijer otme mikrofon.
Plenković djeluje kao da su pred njim najmanje četiri uzastopna mandata i barem 16 godina vođenja Hrvatske, kao da će po dugovječnosti preteći i njemačku kancelarku. Ipak, nema se na ovim prostorima baš toliko vremena. Dosad najdugovječniji premijer bio je Sanader i vodio je državu pet i pol godina, i to u uvjetima kvalitetnije većine i poslušnije stranke. Jedna godina na čelu HDZ-ove Vlade u kojoj ne slušaš ni HDZ niti spuštaš realnu moć na razinu HDZ-ovih ministara, to je već puno, ako nisi Sanader. Od 11 premijera prije Plenkovića sedam ih je bilo na pozicijama do dvije i pol godine ili bitno kraće od toga.
Plenkovićev kolebljiv hod kroz politiku, prepun kočenja i odgađanja, kao da proizlazi iz svijesti o krhkoj poziciji njegova uskog kruga na čelu HDZ-a i Vlade i kao da se radi o nekoj šahovski strpljivoj kupovini vremena. Samo, vremena za što? Za krupne odluke koje bi mogle promijeniti smjer Hrvatske, za to očito ne.
Jer pogledajmo kako se i koliko jasno o pitanjima koja su za društvo značajna izjašnjava hrvatski premijer.
O reformi obrazovanja:
"U suradnji i partnera i mene osobno kao predsjednika Vlade, ministrice, Sabora, budućih članova, koji će tu biti institucionalno ili zahvaljujući ekspertizi intenzivno se baviti ovim pitanjem i od refome učiniti jednu od strukturnih reformi”.
O Sloveniji:
"Očekujem jačanje odnosa sa Slovenijom, koja je susjedna država s kojom moramo imati najmanje problema, nerazumijevanja i najviše suradnje i bliskosti. To je politika koju zagovaramo”.
O porezu na nekretnine:
"On će proći kroz javnu raspravu i temeljitu analizu i očekujem da ćemo tu postići rezultat koji će biti na dobrobit svih".
O ploči u Jasenovcu:
"Našli smo rješenje tako da je ploča premještena iz Jasenovca u Novsku. Tako smo riješili prvu fazu ove teme".
O suočavanju s prošlošću:
"Vijeće će raditi na preporukama za cjelovito zakonsko rješenje koje će nakon rada Vijeća Vlada predložiti Saboru".
O otkupu Ine od MOL-a:
"Ono o čemu sada razgovaramo su načini i modaliteti koji bi bili najprimjereniji da se taj posao realizira. Taj se posao ne može realizirati preko noći i za njega je potrebna stručna ekonomska i financijska analiza. Kada taj proces dođe u zreliju fazu, ići ćemo u konkretne korake, ali na tome stručnjaci kontinuirano rade".
O stanju na političkoj sceni:
"Model političkog konteksta i aktualnih epizoda u hrvatskoj politici može se kroz širu prizmu definirati i kao svojevrsni sukob stranaka matice s protestnim pokretima".
O svojoj trenutačnoj politici:
"Želimo u dijelogu sa slovenskom stranom u duhu dobrosusjedstva pronaći rješenja koja će biti na tragu izrazito mudre, stabilne, pouzdane politike koju smo vodili proteklih mjeseci".
O dometima te politike:
"Ne pretendiramo da ćemo preko noći zatvoriti sve što se nakupljalo 25 godina. Međutim, imamo dobru volju da sve teme raspravimo".
Iz ovih stajališta možemo naslutiti i sljedeću Plenkovićevu godinu: odlučno će se stvarati preduvjeti, ići će se u ozbiljne zahvate, izradit će se akcijski planovi, stvari će se staviti u agendu, stručnjaci će kontinuirano raditi, naravno bez povišenih tonova, a uz potporu povjerenstava i radnih skupina donijet će se zaključci nakon kojih se onda može krenuti u pripremu provedbe izvedbenih akata.
I onda HDZ na sljedeće izbore može sa sloganom: Malo, pomalo, premalo.