Isusovci, najnepredvidljiviji katolički muški red, izabrali su u petak novoga generalnog prepošta, kolokvijalno: generala. Još kolokvijalnije: crnog papu, jer oni svoga poglavara biraju demokratski, kao i franjevci - ali u franjevaca mandat traje tri godine, s mogućnošću jednog reizbora, a u isusovaca je mandat doživotan, kao i papin.
Prvi put u svih 475 godina, otkako je za prvog generala Družbe Isusove izabran njen osnivač, baskijski plemić Eneko López Loiolakoa (sam je svoje ime "preveo" u Íñigo López de Loyola, u nas obično prevođen kao Ignacije Lojolski), svi su njezini generali bili Evropljani, sve do petka. Sada je to Arturo Sosa Abascal (67), iz Venezuele.
Lako se šaliti da i isusovci mogu napokon imati generala iz Latinske Amerike, kad je prije tri i pô godine neki isusovac iz Latinske Amerike postao papa, onaj pravi, bijeli. Ali u redu gdje je poslušnost gotovo pa glavna krepost šala može biti višeznačna. Prije tri godine neki je novinar pitao papu Franu ćuti li se više isusovcem ili papom. To pitanje je teološki riješeno, odvratio je papa Bergoglio, "jer se isusovci zavjetuju na poslušnost papi. Ali ako je papa isusovac, možda se mora zavjetovati na poslušnost isusovačkom generalu", rekao je Papa koji voli šalu - a u svakoj je šali pola istine, kažu.
Papa je živ dokaz kako isusovci mogu biti nepredvidljivi - ali to je donekle bilo predvidljivo, čim je učenost istaknuta kao jedna od obaveza isusovaca. Obrazovani su kao intelektualci, naviknuti da znanosti budu otvoreni bez predrasuda (sjetimo se o. Boškovića), u načelu diplomiraju barem jedan svjetovni fakultet uz teologiju, strukturiraju ih kao intelektualce, po definiciji učene i radoznale, pa je tu korijen i njihovoj nepredvidljivosti, i sumnjičavosti drugih struktura spram jezuita. Templari su uništeni i opljačkani jer su bili bogati novcem, ali isusovcima njihovo bogatstvo znanjem nije moglo biti oteto, pa ih nisu uspjeli do kraja uništiti ni kada su ih rastjerali i zabranili. Veće je čudo što je za papu izabran isusovac, nego što je iz Latinske Amerike - svaka se hijerarhija boji učenih, sumnjičeći ih da su i pametni. Mnogi i jesu, osobito drugdje.
Budući da su intelektualci, ne zadovoljavaju se analizom, ne mire se s onim što smatraju zlom. Kao načelo su postavili akulturaciju, uranjanje u tuđu kulturu, a ne nametanje svoje (imao sam čast predavati na napuljskome Orijentalnom sveučilištu koje je Loyolin drug Francisco Xavier iz također baskijske Navare, u nas obično prevođen kao Frano Ksaverski, osnovao u sklopu priprema za svoju misiju u Kinu i Japan). Kao kontru latifundističkom izrabljivanju "Indijanaca" u Paragvaju su u XVII stoljeću osnovali u biti komunističke "redukcije", gdje su rezultati rada bili distribuirani radnicima, financirajući i vlastita glumišta i orkestre, dok ih stoljeće kasnije Madrid nije razorio. Iskustva latinskoameričkih isusovaca bila su osnova Drugome vatikanskom koncilu kada se sjetio akulturacije kao metode evangeliziranja.
Postavivši socijalnu pravdu u vrh svojih nastojanja, isusovci su (u većem dijelu svijeta, ne baš u svakoj naciji) iritirali mnoge. U Salvadoru ih je režim dao ubijati kao "subverzivce". Njihova generala Pedra Arrupea je sv. Ivan Pavao II suspendirao, a onda je spriječio da ga naslijedi Vincent O'Keefe, Amerikanac, postavivši kao svog komisara učenoga Paola Dezzu, rektora Gregoriane. Sljedeći general, Hans Peter Kolvenbach, odlučio je odstupiti navršivši 80, a to je preklani najavio i nedavno proveo i njegov nasljednik, Adolfo Nicolás Pachón, Španjolac.
Nikada nije dovedena u pitanje poslušnost i odanost isusovaca papi, pa su i generali uvijek prigibali šiju i kad se s papama nisu slagali. Učinio je to i o. Arrupe, a o. Kolvenbach i Nicolás su pazili da ne bude ni potrebe za makar i kamufliranim javnim ukorom. Ipak, nije jenjavao isusovački duh zauzimanja za socijalnu pravdu i za slobodu ličnosti (ponavljamo: u mnogim nacijama, ali ne baš u svima). Najnazočniji u javnosti bili su u tom pogledu neki isusovci kardinali, ponajprije Carlo Maria Martini u Milanu, a onda i Jorge Mario Bergoglio u Buenos Airesu. U kriznom trenutku, taj drugi je izabran i za papu. Dakle, prvi put isusovački crni papa duguje apsolutnu poslušnost papi isusovcu.
Paničari u vatikanskim kuloarima već najavljuju opasno "lijevo skretanje" u Družbi Isusovoj, iako o. Sosa još nije ništa ni pisnuo (a vjerojatno i neće imati nikakav programski istup). Korifeji teorija urote - a nikada nije bilo da ih nije bilo - sumnjičit će i Papu i "crnog papu" kao urotnike, ne mareći što je papa Bergoglio dosad pokazao daleko veći oprez pri imperativno postavljenom mu zadaćom reorganizacije Kurije i financija, nego npr. sv. Ivan XXIII ili Siksto V. Čak je i isusovcu o. Lombardiju, koga je na čelu svog Ureda za novinstvo naslijedio od Benedikta XVI, za nasljednika postavio Grega Burkea iz Opusa Dei.
Među pohlepnima najsumnjiviji su oni koji ne zgrću.