Velike nesreće, elementarne nepogode, poput požara, poplava, potresa, zaokupljaju pažnju i izazivaju emocije najšire javnosti. Oni koji su najizravnije pogođeni brinu za vlastite živote, djecu, najbliže, za svoje domove. Oni kojima su tamo rođaci zainteresirani su za njihovu sigurnost. Tko god se tamo rodio, pa ako više i nema fizičke veze sa zavičajem, tresu ga svejedno emocije i sentiment. Oni koji na bilo koji način posluju u pogođenim krajevima bdiju nad perspektivom ulaganja i budućnošću posla i egzistencije za sebe, obitelji, namještenike. Oni koji samo onuda trebaju proći razmišljaju jesu li im pouzdani putovi. I oni koji možda nemaju nikakve veze ni sa stradalim krajem ni s ugroženim ljudima u trenucima takvih nesreća posebno su povišenog raspoloženja, osjetljivi i solidarni.
Ući u tako elektriziran općenarodni sentiment s tako malo osjećaja za stvarnost i mjeru, podrediti sve te objektivne opće nesreće i brige vlastitoj taštini, to znači imati puno hrabrosti i malo mudrosti, a upravo su to ovih dana, i to bez posebne nelagode, demonstrirali najviše pozicionirani obnašatelji državne vlasti.
"Ostavka" ministra obrane dio je te prerazvučene, loše predstave koja se pred zabrinutom Hrvatskom, pred životno ugroženim građanima i njihovom strašnom riziku izloženom imovinom, odvijala u najkritičnijim trenucima i koja je ozbiljno kompromitirala sve ključne sastavnice državne vlasti - od Vlade do predsjednice.
Bio je to dan za zaboravljanje.
Pritom, kredibilitet političara ovaj put nije izgorio u požarima prvenstveno zato što bi oni bili loše dočekani ili što bi zadužene službe za njih bile nedovoljno pripremljene, nego u prvom redu zato što su požarišta pretvorena u pozirališta neumjerenih političkih ega, kojima su paradirali namušeni ministri i javno se svađali nesnošljivi visoki dužnosnici.
U okolici Splita ovih dana izgorjelo je još malo preostalog autoriteta što ga političari imaju među građanima. Ne osjetiti da se u ovakvim situacijama i na ovakvim temama puno brže nego ikad, zapravo munjevitom brzinom, istapaju autoriteti, dugoročno gubi povjerenje i zadobivaju trajne etikete koje je poslije teško isprati, to znači u suštini biti netalentiran i neprilagođen za obavljanje funkcija od javnog interesa.
Jer, kad se političari prepiru i nadmeću oko podjele funkcija, oko toga čiji će veleposlanici u koju državu, jesu li za inicijativu tri ili četiri mora, tko će voditi tajne sužbe, a tko stolovati sudovima - recimo da se tu još javnost i može opredjeljivati, pa jednima opraštati, a drugima zamjerati, ovisno o političkim preferencijama i afinitetima.
Ali kad se nad tuđim izgorenim maslinama, pred stihijom koja guta djedovine i mijenja krajolike, kad se pred nadirućom tragedijom vode bitke malih, privremenih, prolaznih, slabo pamtljivih političarskih karijera, e to je onda već problem, jer tu je i ideološki najpolariziranijeg i politički najsvrstanijega građanina teško dobiti na svoju stranu.
Ovo je trenutak kad svi političari dobivaju etiketu "istih", onih koji nemaju pravi osjećaj za probleme građana, koji ne rade prije svega u javnom interesu, koji politiku shvaćaju kao privilegij, koji dovoljno ne poštuju građane.
Po funkcijama najodgovorniji hrvatski političari proizveli su ovih dana ozračje u kojemu je tobože njihova uloga u požaru vrednija za javno bavljenje od uloge bilo kojeg vatrogasca, vojnika, policajca, građanina. Uzeli su dapače vojnike kao pijune, protagoniste nekog jalovoga političarskog nadmetanja. Zauzeli su pričama o sebi kompletan medijski prostor umjesto da su ga oslobodili za kvalitetnu komunikaciju prema građanima - kako se zaštititi, što izbjegavati, kuda putovati.
Ta okupacija opožarenog područja ima i svoje mitske slike koje bi bilo zdravo izbrisati iz kolektivnog sjećanja: na primjer, najodgovorniji ljudi za zaustavljanje požarne katastrofe čekaju nasred neke ulice red, u špaliru, da se rukuju s najvišim državnim dužnosnicima.
Takav raskorak i egoizam u politici obično metastazira i razvija se do karikaturalnih vrhunaca. Nekadašnji najviši dužnosnici, koji su isto tako u svoje vrijeme zemlju držali u zarobljeništvu vlastitog ega, poput SDP-ova premijera Zorana Milanovića, oglašavaju se nagovješćujući moguće nove političarske avanture, ali tako da su sada, naknadno, građanima u mogućnosti ponuditi još manje nego što su dali u svojim skromnim mandatima, ako je to uopće moguće. Milanovićeve današnje misli o politici, nasljednicima, vanjskoj politici, procesima, budućnosti zvuče poput grozničava buncanja, a sam nekadašnji predsjednik Vlade kao Buncovnik bez razloga.
Tako, naime, završavaju oni u politici koji vjeruju kako su uspješni onoliko koliko se osobno produciraju, da vrijede onoliko na koliko sami sebe procjenjuju, da su vječni poput svemira i važni poput pitke vode, koji smatraju kako su javne funkcije poligoni za različite oblike egzibicija, a građani potkapacitirana publika koju je lako zabaviti, zavarati i nasmijati.
Tako završavaju svi oni koji nikad ne gase požare nego se uvijek pitaju: pa gdje gori?