Svete mise održavat će se uskoro u obiteljskim kućama u predgrađima i u stanovima u neboderima. Župnici će nedjeljnim jutrima obilaziti naselja kao majstori za vešmašine ili medicinske sestre u posjetu rodiljama, noseći u ručnim torbama Biblije, vezene haljine, srebrne pehare, tijelo i krv Spasiteljevu i sve druge rekvizite potrebne za službu Božju, pa zvoniti vjernicima.
“Je li to dostava pizze?” pitat će tkogod iznutra.
“Ne, nego dostava Isusa Krista. Tko je naručio Sina Božjeg za van?” našalit će se župnik dobrohotno.
Muškarci, žene i djeca u svojoj će najboljoj odjeći, umiveni i počešljani, zatim otvarati vrata i puštati pastire u svoje skromne katoličke domove. Vodit će ih do blagovaonica, gdje će desetak stolica polukružno biti razmješteno oko dugačkih stolova, za ove specijalne prilike pretvorenih u žrtvenike, a usput će se okupljati i susjedi. Dolazit će iz okolnih kuća noseći pladnjeve malih sendviča sa šunkom i maslinama, hrenovke u lisnatom tijestu i hrpe rum-štangica, kremšnita, londonera i još tople orahnjače, da se nakon mise svi zajedno kratko okrijepe i oslade.
“Gospodin s vama”, govorit će usred svega toga obilja župnici šireći ruke.
“I s duhom tvojim”, odgovarat će mu uglas prisutni.
“Čitanje svetog evanđelja po Ivanu.”
“Slava tebi, Gospodine.”
“Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov”, počinjat će župnik. “On dođe Isusu obnoć i reče mu...”
“Alo, ekipa, može li to malo tiše!” zavikat će tada možda iz druge sobe kreštavo nekakav bezbožni mladić, koji je prethodnu večer proveo u susjednom selu, na koncertu Mile Kitića u diskoteci Oregon, gdje je popio neutvrđen, ali svakako vrlo velik broj piva i neoprezno čvaknuo nekakvu opaku ljubičastu tabletu sa smajlićem, pa se u zoru više mrtav nego živ dovukao do kuće, srušio u postelju i momentalno onesvijestio, i ovoga mu časa, ako dopustite, nije ni do Ivanova ni do ijednog drugog svetog evanđelja.
Kojekakvi su šaljivi nesporazumi mogući ostvari li se namjera koju je Hrvatska biskupska konferencija prije nekog vremena u jednom radnom dokumentu opisala riječima: “Zacijelo dolazi vrijeme kada će, u prvom redu svećenik, morati razmišljati kako poći do čovjeka, a ne čekati ga u župnome uredu uz niz poziva (pisama), koji nemaju posebnoga učinka. U tom je smislu potrebno razmišljati i o ponekim posebnostima u funkcioniranju tzv. obiteljskih zajednica koje u dijelu župâ već postoje ili ih se kani formirati. Tako se uočava potreba iznalaženja novih mjesta slušanja jedni drugih i Božje riječi... Zacijelo će se naći obitelji koje bi bile spremne pružiti mogućnost da se u njihovoj kući može dogoditi slušanje Božje riječi, uz okupljanje više obitelji.”
Radni dokument nešto neodređenog naslova “Da vaša radost bude potpuna” donosi revolucionarnu novost u liturgijskoj praksi - sveta misa i u vašem domu. Propovijedamo po kućama, najavljuju biskupi poletno, a ne treba sumnjati da će to izazvati golemo zanimanje među kućanicama. Kad god koja obnovi primaću sobu, kupi regal od masivne hrastovine, čupavi perzijski sag, kristalni luster i takozvanu umjetničku sliku s drvenim jedrenjakom u oluji, susretljivo će pozvati župnika i narod da se u nedjelju u nje pomole dragome Bogu. Susjede će uvenuti od zavisti dok se bude čitao psalam, kradom opipavajući kauč presvučen bijelom kožom.
Žene će se naprosto otimati kod koje će u nedjelju biti služba. Tjednima prije mise bijelit će se zidovi, ribati podovi, prati prozori i zavjese, brisati i usisavati i svi će ukućani nositi navlake preko papuča, ne bi li velečasnoga dočekala besprijekorna kuća. Ima li netko veću garažu, u njega će se pričešćivati trećaši, a negdje će možda napraviti manju preinaku na jacuzzi kadi, da se može krstiti novorođenčad. Mogućnosti su premještanja crkvenih sadržaja izvan tradicionalnih crkvenih prostora upravo bezbrojne, ali je inicijativa ipak ponešto neobična.
U posljednjih dvadeset pet godina Katolička crkva u Hrvatskoj napravila je građevinski podvig kakav čovječanstvo ne pamti valjda još od vremena gradnje piramide faraona Ramzesa Drugog. Da se zbroje četvorni metri svih novih crkava, samostana, sjemeništa, bogoslovnih fakulteta i pastoralnih centara, površinom bi vjerojatno nadmašili površinu Međimurske županije. Za svakog našeg katolika našlo bi se mjesta ne da u nedjelju ujutro samo udobno sjedne nego da se na misi izvali u fotelji i ispruži noge na stoliću za kavu. Da je Hrvatica i Hrvata pet puta više i u idućih se pedeset godina razmnožavaju zečjom progresijom, ne treba nam nijedna nova katolička bogomolja.
Kada su već sagradili stotine crkava, hrvatske je biskupe razumno upitati čemu onda mise premještati u obiteljske kuće? Zašto se, u ime Isusovo, održavanja nedjeljnih službi u privatnim prostorima nisu sjetili ranije, prije nego što su nečuvene, upravo sramotne pare ulupali u beton, staklo i oniks? Što im se u međuvremenu dogodilo? Što je to zaiskrilo u njihovim glavama?
Poznajući tvrdičluk trbušastih muškaraca u crnim haljinama s grimiznim pojasevima, ja mislim da je samo jedna stvar posrijedi. Mise u obiteljima zapravo su zamišljene da bi se uštedjelo na režijama. Je li vam ikad palo na pamet koliko treba za rasvjetu i grijanje onih nepromišljeno prostranih mramornih crkava s visokim lučnim svodovima, osobito u ovim studenim jesenjim danima kad se mrak brzo spusti? Kad im je došao račun za struju, ne jedan je župnik pao s konja na magarca, to jest, umjesto Passata s punom opremom kupio mali, ekonomični Up!
Svećenici su shvatili kako im je mnogo jeftinije ako se sami pozovu u goste kakvim naivcima. Pojavit će im se na vratima sa slatkorječivim objašnjenjem kako su takve obiteljske mise intimnije, ljepše, a neće se dulje nećkati ni kad ih ukućani bez iznimke pozovu da ostanu na objedu. Znaju oni što rade, dvije tisuće godina vrijedno su razvijali svoje muktaške vještine.