Nedavno je u Londonu objavljena vrijedna biografija Stevena Runcimana (1904.-2000.), britanskog medievalista koji je baštinio sve prednosti i osjetio sve mogućnosti (i ograničenja) rijetkog trenutka u povijesti europske civilizacije, kad se budilo mišljenje da je moguć povratak kršćanskim idealima.
Autor Minoo Dinshaw dao je golem doprinos razotkrivanju mnogih detalja Runcimanova života, što je od izuzetne pomoći za doživljaj duboke krize jednog vladajućeg sloja nakon Prvog svjetskog rata. Riječ je o drami koja se odvijala na uskom prostoru što spaja visoku politiku i akademsku elitu, onako kako je to bio slučaj na Britanskom otočju od vrhunca imperijalne moći do dugoročnog opadanja.
Runciman je bio unuk Waltera Runcimana, bogatog škotskog brodovlasnika oplemenjenog titulom baroneta tijekom edvardijanskog razdoblja, a na majčinoj strani Jamesa Stevensona, škotskog industrijalca, magnata u kemijskoj industriji. Oba djeda, otac (također Walter) i majka (Hilda) bili su liberalni članovi parlamenta.
Otac je bio i dugogodišnji ministar u nekoliko vlada. Za Chamberlaina je u Čehoslovačkoj 1938., prije Münchenskog sporazuma, obavio neuspjelu misiju, po mnogima prejudiciranu, s ciljem iznalaženja kompromisa između države i njemačke manjine.
No, kolikogod mu je obitelj omogućila društvene kontakte (donekle i višak snobizma), što je svakako otvaralo vrata začaranih krugova Etona, Cambridgea i londonskih koterija (Bloomsbury skupina), ona mu je u prvom redu osigurala financijsku podlogu za posve neovisan intelektualni razvoj. Etonski kolega Erica Blaira (George Orwell) i šekspirologa Georga "Dadie" Rylandsa, Runciman će postati najvažniji britanski povjesničar istočnog Sredozemlja, nešto što nije bilo ni predodređeno ni jednostavno, ali što je mnogo govorilo o duhovnoj pobuni generacije koja je preživjela klaonicu Velikog rata. Za razliku od Georgea Orwella, koji je još u Etonu pjevao američku demokratsku pjesmicu "Riding Down from Bangor", ili Rylandsa, koji će za Eddyja Sackville-Westa postati primjer homoseksualnog promiskuiteta ("doing a Dadie"), Runcimanova pobuna bila je usmjerena protiv racionalističke historiografije.
Njegov mentor, J. B. Bury, jedini onodobni bizantolog, ne samo na Cambridgeu, koji je poricao i samo ime svoje discipline, u Gibbonovu je "Opadanju i propasti Rimskog carstva" vidio početak znanstvene povijesti, a u religiji "posve zloćudni utjecaj onkraj ljudskog uma".
Ono što je Buryju bilo pozitivno u Gibbonu za Runcimana je postalo prepreka. Gibbonov štropot protiv kršćanstva za Runcimana je bio žalosno filistarski i primjer nedostatka mašte. Ipak, Runciman se približio samotnom Buryju, koji je odbijao primiti nove studente, upravo kad ga se ovaj želio riješiti uz ispriku da je nemoguće istraživati povijest Istočnog rimskog carstva bez znanja slavenskih jezika. Runciman je kao dječak privatno učio i ruski, pa se pohvalio svojim neočekivanim umijećem. Iznenađen, Bury nije ostao dužan. Za lektiru mu je ponudio bugarske tekstove. Runciman je postepeno probijao Buryjev obrambeni zid, da bi nakon Buryjeve smrti 1927. dobio nastavno zvanje na koledžu Trinity, Cambridge. Runciman će ostati formalno vezan uz Trinity do 1938. kad je naslijedio pokojnog djeda i odustao od nastave. Bio je nezadovoljan svojim predavanjima, a užasavao ga je nemar i studentska snishodljivost.
U međuvremenu, nakon putovanja po Dalekom istoku, napisao je doktorski rad o caru Romanu I. Lakapenu, "nježnom uzurpatoru" iz vremena Konstantina VII. Porfirogeneta (913.-959.). Priča o sinu armenskog seljaka koji je postao carem, tema privlačna povjesničaru s okom za društvene nejasnoće, objavljena je kao knjiga 1929. godine. Runciman je dokazao svoje veliko znanje bugarskih izvora, potrebnih za poznavanje Simeona ("starog barbara"), bugarskog cara i Romanova velikog protivnika. Premda je Lytton Strachey, autor inovativnih "Slavnih viktorijanaca" (1918.), pretpostavljao Gibbonovu doktrinarnu izravnost Runcimanovoj dvosmislenosti, knjiga ga je oduševila svojom erudicijom i tematskim pristupom. Lakapen je bio tek prvi od Runcimanovih protagonista, koji su ukazivali na prednosti bizantske civilizacije, kršćanstva i diplomacije. Runcimanova knjiga o Prvom bugarskom carstvu (1930.) uvest će ga u svijet balkanskih bizantologa i kraljeva. Bio je dužnik bugarskog medievalista Vasila Zlatarskog, s kojim je dijelio sklonost prema srednjovjekovnim bugarskim vladarima što su promicali bugarsku posebnost. Bugarska je također bila prostor u kojem je tražio tragove dualizma i okultne prakse. (Fascinirao ga je Simeonov sin, čarobnjak Venjamin.) No, Rumunjska i Nicolae Iorga na njega su ostavili još snažniji dojam.
U Rumunjskoj je prepoznao glavnu nasljednicu Bizanta - Iorgin "Byzance après Byzance" (1935.), a u palači Mogoşoaia vlaškog kneza Constantina Brâncoveanua "dvostruki Bizant: izravan i onaj posredan što je putovao preko Venecije i renesanse... i došao do patetičnog antiklimaksa u knezu Aleksandru Ipsilantisu i uvenuću Bizanta pred [grčkim] nacionalizmom devetnaestog stoljeća". Obrana Bizanta je motiv i u Runcimanovoj trilogiji o križarskim ratovima (1951.-1954.), u kojoj su Četvrti križarski rat i zauzeće Carigrada, unatoč iskustvima iz najnovijih ratnih sukoba, predstavljeni kao nenadmašeni zločini protiv čovječnosti. Runciman će svoja sve traženija istraživanja proširiti prema zapadnom Sredozemlju u "Sicilijanskoj večernjoj" (1958.), tipskom odgovoru Braudelovoj školi, prema kojoj se odnosio s prezirom.
Ova po mnogočemu opuštena i izuzetno lirična knjiga, dijelom pod utjecajem Benedetta Crocea, očitovat će rijetku naklonost lokalnoj stvari - romantičnom sicilijanstvu, koje je nadvladalo anžuvinski imperijalizam sa svojim neizostavnim pretenzijama prema Istoku.
Runciman je bio uvjeren da je manje sofisticirani Zapad u Bizantu vidio nedostižni ideal kršćanskog imperija te da je uvijek bio spremniji pomoći nacionalnoj Grčkoj nego održati nadnacionalni Bizant. Zato grčki nobelovac Giorgos Seferis i nije bio jedini poštovatelj kojemu je imponirao Runcimanov glas imperijalnog Bizantinca. Ako je Runciman u bizantskoj baštini vidio izlaz iz dekristijanizirane Europe, preostao mu je nimalo lakši teret homoseksualnosti. Premda je kao čovjek svoje klase i generacije bio izuzetno diskretan, nije krio da je za njega, bez obzira na ljudske zakone i mišljenja, homoseksualizam predstavljao neupitnu sablazan prema Bogu. Maxu Mallowanu, suprugu Agathe Christie, jednom je povjerio osjećaj životnog neuspjeha zbog privlačnosti poroka. Premda je, suprotno svim pravilima profesije, zapalio svu svoju privatnu korespondenciju, ipak je tvrdio da nikad nije bio zaljubljen. Je li moguće da je njegova ljubav bila samo u knjigama koje će naraštaji čitati, a privrženost u nedostižnim transcendentalnim visinama?
Možda ipak ne. Princeza Alisa, najmlađa kći kraljice Viktorije, Runcimana je s lakoćom nagovorila da zajedno s galerije bazilike Svetog groba u Jeruzalemu, za uskršnje liturgije 1931. godine, voskom upaljenih svijeća pokapaju šapku neugodnog pukovnika što ih je tih dana često korio. Pukovnik je u dogledno vrijeme napredovao do čina feldmaršala. Bio je to Bernard Montgomery. Ovo možda nije božićna priča, ali jest primjer božanskog nestašluka.
P.S. Majstori kaosa ne miruju ni ovog Božića.
Britanski "balkanski specijalist" Timothy Less upravo je (po milijunti put) ponovio prijedlog da se ne poštuju granice bivših jugoslavenskih republika potvrđene Badinterovom komisijom te da se pristupi novoj raspodjeli teritorija kako bi se uspostavile jednonacionalne države na prostoru bivše Jugoslavije. (Less ne objašnjava zašto bi takav pristup bio bezbolniji od novih etničkih čišćenja u postojećim granicama.) Ova provokacija ne bi zavrijedila pozornost da nije objavljena u doista uglednom časopisu Foreign Affairs (20. prosinca).
No, ona je važna jer upozorava kako neki krugovi čitaju znakove (navodno populističkog) vremena. More or Less.