Na sljedeći tjedan gleda se kao na nekakav trenutak velike političke istine. Kao, tad će se napokon znati idemo li na nove izbore ili Plenkovićeva Vlada nastavlja s nekim novim ministrima i nategnutom parlamentarnom većinom. No valjalo bi primijetiti kako su očekivanja u tom smislu ipak prevelika: u onome što bi se eventualno moglo skrpati idući tjedan bit će svega osim pravog raspleta. U sadašnjim uvjetima čin preslagivanja, to jest preslažiranja, bio bi samo još jedan zaplet prema, čini se, neizbježnome: prijevremenim izborima, eventualno u nekom drugom, nešto kasnijem terminu.
Vjerojatnost da Plenkovićeva "vlada sa zakrpama" preživi puni mandat otprilike je jednaka nekadašnjim očekivanjima da bi Most i HDZ u konstruktivnoj suradnji mogli odraditi četiri godine ili da će HDZ i SDP sklopiti dugoročnu zajedničku vladu ili da Milanović odnosno Karamarko mogu pobijediti na predsjedničkim izborima.
Sve manje je dilema preslagivanje ili novi izbori. Sve izvjesniji su izvanredni izbori, samo kada?
Da stabilizacije političke scene nema na vidiku, najbolje pokazuje broj različitih scenarija koji su trenutačno u optjecaju. Tjedan dana uoči tobože očekivanog raspleta kruži toliko navodnih kombinacija koliko ih se ne bi stiglo realizirati ni u sljedećih 25 godina višestranačja. Da ih ukratko nabrojimo, i to samo one kojima se najviše baratalo. Velika koalicija kao prevencija novih izbora. Velika koalicija poslije novih izbora. HNS u koaliciji s HDZ-om, bez novih izbora. Pola HNS-a u koaliciji s HDZ-om. HNS s HDZ-om, ali poslije novih izbora. HSS s HDZ-om. Pa HSS sa SDP-om. Pa pola SDP-a protiv HSS-a. Pa SDP odmah mijenja predsjednika. Pa SDP zadržava predsjednika, ali ističe drugog čovjeka kao kandidata za svog premijera. Pa HDZ ide na unutarstranačke izbore odmah. Pa ipak ne ide. Pa Hasanbegović uz Most. Pa Hasanbegović spreman na dogovor s Plenkovićem. Pa Hrelja s Plenkovićem, pa Hrelja bez Plenkovića. Pa izbori na ljeto, pa izbori ujesen. I tako dalje, i tako dalje.
Većina ovih teorija, kako vidimo, međusobno se isključuje. No ima i nešto što ih povezuje - kumulativno promatrane, sve one svjedoče o istome: totalnom rasulu u gotovo svim političkim strankama, sveopćem kaosu na političkoj sceni, takvoj čamotinji i apokalipsi i na ljevici, i na desnici, i na centru, kakva dosad nije viđena i kakvu je bilo teško ikad zamisliti.
Teza o tome da izbori ništa ne rješavaju i da predstavljaju najgoru moguću reakciju na trenutačnu političku blokadu nema puno čvrstih uporišta. Prije svega, za razvoj društva i parlamentarne demokracije, rješavanje kriza izborima zdravo je i poželjno. Prilično su nategnute priče o troškovima, gubitku vremena ili blokadi ključnih gospodarskih procesa dok traju izbori. Svi izbori dosad trajali su kraće od neefikasnih vlada i bili značajno jeftiniji od njih. Da ne ostanemo na načelnome, i u ovoj konkretnoj situaciji izbori bi toliko toga potaknuli.
Zaista je teško zamisliti kako bi oni samo potvrdili sadašnje odnose i stanje.
Novi bi izbori, recimo, raščistili stvari oko Plenkovićeve pozicije u HDZ-u. Ako bi ih dobio, to bi vjerojatno bila prilika da konačno uredi i stranku uglavnom po svome te da ubuduće upravlja s puno manje bočnih udaraca kakve sad prima na dnevnoj bazi. Kad bi podbacio, lako je moguće da bi HDZ krenuo drugim smjerom i s drugim vodstvom, ali i u tom slučaju radilo bi se o stabilizaciji stranke koja sada, dakako mnogo inteligentnije i prigušenije od SDP-a, prolazi kroz velike unutarnje ratove za prevlast.
Sličan bi efekt izbori imali i na SDP, najveću opozicijsku stranku, za koju, bez obzira na Bernardićevu nemoć vladanja, ipak nije realno očekivati da će sasvim propasti i prepustiti mjesto novoformiranim organizacijama na ljevici i centru.Zatim, novi izbori repozicionirali bi Most, vjerojatno više ne prema trećoj nacionalnoj snazi s brojem zastupnika koji omogućuje ucjenjivanje, nego više kao regionalnu snagu ograničenih dometa u parlamentu. Most bi s još jednim izbornim ciklusom mogao prerasti u nekakvu desnu i južnu verziju lijevog i sjevernog HNS-a - postati regionalna stranka konzervativne profilacije.
Izbori bi nadalje očistili i HNS s današnje pozicije arbitra na mjesto sporedne stranke u parlamentu, potencijalno važne za koaliranje, ali bez mogućnosti odlučujućeg upliva u najvažnije procese pri upravljanju državom.
Izbori bi provjerili i pravu snagu desnice u novom nastajanju: neki vapaji s desnice - o tome da izbori na ljeto ne bi bili demokratični jer neće biti dovoljno glasača na svojim adresama - ukazuju na to da su realne procjene uspjeha takvih lista ipak bitno manje od razine samopouzdanja koje javno iskazuju neki frontmeni desnice.
Sve su to procesi koji neće moći biti ni započeti, a kamoli dovršeni pukim preslagivanjem. Plenković će teško uspostaviti puni autoritet i ravnotežu u HDZ-u garantirajući stabilnost svoje Vlade zastupnicima poput, teoretski recimo, Sauche, Hrelje, Glasnovića ili nekoga četvrtog. SDP će u situaciji stalne neizvjesnosti kad će novi izbori teško odlučiti ući u proces rušenja tek izabranog predsjednika: dok ga oni ruše, idealna je prilika HDZ-u da uskoči s izborima. Hasanbegović će figurirati kao zmajska opasnost za HDZ samo do trenutka prave provjere na izborima: tad će se po tko zna koji put izmjeriti stvarni potencijal desnice. Most i HNS također se neće resetirati do izborne katarze.
Nije, dakle, realno da će sljedeći tjedan donijeti dugoočekivano pročišćenje. On potencijalno donosi pauzu iz koje neki mogu izvući korist. Onaj tko bi tu stanku, tu kupnju vremena, iskoristio za smanjivanje razine rasula u svojoj stranci, taj bi bio profiter "faze preslagivanja" i u nove izbore, kad god oni iskrsnuli, ušao s najboljim izgledima.