Sve do smrti Prima Levija nije napuštala misao o tome zašto je baš on preživio Auschwitz. Misao progoniteljica, puna grizodušja i osjećaja krivnje, kakav nikada nisu osjetili oni koji su Auschwitzom upravljali, zapovjednici logora, graditelji plinskih komora i krematorija, logorski čuvari, esesovci i sadisti, Nijemci i poneki Poljak i Ukrajinac. Zbilja, može se reći da je osjećaj krivnje za Auschwitz, koji je važniji, neugodniji, a možda i strašniji od svake stvarne krivnje, one koja se ticala i tiče se Nijemaca i Njemačke, pao na teret preživjelih logoraša. Na teret Prima Levija. I nije bilo, niti će ikada biti tog psihoterapeuta ili psihoanalitičara koji bi te ljude, koji polako nestaju s ovoga svijeta ostavljajući nas da živimo s Auschwitzom i u Auschwitzu kao metafori, oslobodili njihove strašne krivnje što su među tolikim mrtvim i pomorenim upravo oni ostali živi.
Ovako Levi piše u knjizi “Utopljenici i spašeni” iz 1986, a koja je u prijevodu Tvrtka Klarića početkom proljeća 2017. objavljena u zaprešićkoj Frakturi: “možda sam živ umjesto nekog drugog, nauštrb nekog drugog; možda sam nekome podmetnuo nogu, to jest stvarno ubio. ‘Spašeni’ iz lagera nisu bili oni najbolji, izabrani zbog svoje dobrote, nositelji poruke: ono što sam ja vidio i doživio dokazivalo je upravo suprotno. Uglavnom su preživjeli najgori, sebičnjaci, nasilnici, bešćutni, kolaboranti iz ‘sive zone’, doušnici. Nije to bilo čvrsto pravilo (u svemu što se tiče ljudi nikada nije bilo niti ima pouzdanih pravila), ali to je ipak bilo pravilo. Osjećao sam se, doduše, nevinim, ali zalutalim među spašene, te stoga u neprestanom traganju za nekim opravdanjem, u svojim očima i u očima drugih.” Kratko nakon što su objavljene ove riječi Primo Levi se ubio skokom u bezdan zgrade u kojoj se rodio i odrastao, jedinog mjesta osim Auschwitza na kojemu je u živio. Ili je to, možda, ipak bio nesretan slučaj? Možda se, ipak, Primo Levi nije ubio. Kada sam tih dana nakon čitanja “Utopljenika i spašenih” i ponovnog čitanja njegova kanonskog djela iz 1947. “Zar je to čovjek”, također objavljenog u Frakturi i u odličnome Klarićevom prijevodu, ispunjen strašnim oduševljenjem i ganućem u pismu nagovarao Svetislava Basaru na čitanje Levija, on mi je, pun obzira prema čovjekovoj sudbini, ali i onome što nije čitao, odgovorio da s Primom Levijem ima taj neobični problem što njegovo samoubojstvo osjeća kao izdaju vlastitog djela. I još jednom je dodao da nema teoloških predrasuda prema samoubojstvu, i da duboko cijeni i razumije samoubojstva nekih drugih ljudi, pa je oprimjerio da razumije zašto se Paul Celan ubio, ali da mu se Levijeva smrt čini kao zakašnjela “pobeda uprave Aušvica”. Nisam mu na to ništa mogao reći. Ne samo zato što je Primo Levi, također s najvećim uvažavanjem njegova individualnog čina, odlučio biti nasuprot Jeanu Améryju, drugome velikom zatočeniku logora, nego i zato što zapravo ne znamo, ne možemo biti sigurni, je li Levijeva smrt, ipak, bila nesretni slučaj. U jednome tako precizno determiniranom životu, čiji je protagonost slučajem preživio Auschwitz, zapravo ništa, pa ni taj slučaj, nije moglo biti slučajno. I kako onda na kraju da slučajnom bude njegova mirnodopska smrt? Može li čitatelj podnijeti to da je Primo Levi umro slučajno?
On je stvorio kanon sjećanja na Auschwitz, stvorio je legendu o tom strašnom i posljednjem mjestu. Ali ne zato što je Levi bio prvi koji je pisao, nego zato što je Levi bio kemičar, bio je egzaktni znanstvenik, čovjek tablica, klasifikacija, jasnih rasporeda i potrebe da svaka činjenica ima svoje jedinstveno mjesto. U cjelokupnoj povijesti ne samo holokausta nego i sveg zla našeg stoljeća, u povijesti logora, nacifašističkih i staljinističkih, nije bilo pisca ni svjedoka koji bi imao takav dar, a istovremeno i takvu strast za klasifikacijama i razvrstavanjem. Levi je Auschwitz predstavio kao sistem i mehanizam, pri čemu je svakoj funkciji unutar mehanizma, a onda i svakoj podfunkciji unutar funkcije, precizirao njezino mjesto. Ali u tome niti se ponašao kao hladni znanstvenik, niti je hinio odmak od vlastite sudbine. Njegov je postupak istovremeno primjerno analitički, i emocionalno angažiran. Nigdje emocije nisu na takav način pomogle egzaktnom tumačenju nekog procesa, kao u logorologijskim knjigama i svjedočenjima Prima Levija.
U jednoj od one dvije knjige, onoj s početka ili onoj s kraja njegove intelektualne avanture, Levi kaže da bi ubojice trebalo osuditi, kazniti i, ako je to ikako moguće, razumjeti. U ovom trećem on ne pretendira na razumijevanje Hitlera, niti općenito onih koji su smatrali, i koji danas smatraju, da bi Židove trebalo zbrisati s lica zemlje, nego misli da bi bilo važno razumjeti one koji su takvu ideju provodili, one koji su to radili bez svijesti o tome što zapravo čine, ali i one koji su o svemu tome imali nekakvu ideju ili su za sve to vezivali nekakvu emociju, te da bi na kraju bilo važno razumjeti Nijemce, koji su u tako golemoj većini zapravo pristali uz sve ono što se zbivalo u Auschwitzu. Ono što ga naročito muči i do čega pokušava doprijeti u svojoj prvoj i u svojoj posljednjoj za života objavljenoj knjizi jest pitanje prekomjernog i bezrazložnog činjenja zla.
Levi čini nešto što je sa čisto emocionalne strane teško izdržljivo: zločine u logoru klasificira po funkcionalnosti. Nastoji dokučiti zašto su ubijali baš onako kako su ubijali, kakav je bio smisao pojedinih naročito nedostojnih, po žrtvu ponižavajućih ceremonijala, u čemu je općenito bio smisao ponižavanja onih koji će ionako biti ubijeni, i u svemu tome, ili skoro svemu, pronalazi neki smisao, neku mračnu funkciju. Ali svejedno je pretjecao višak, pretjecalo je ono bezrazložno, neobjašnjivo zlo. Koji je njegov smisao? To ga je mučilo, ali je i na to pitanje našao donekle zadovoljavajući odgovor. Smisao bezrazložnog zla je u lomljenju posljednjih moralnih i ljudskih obzira u njegovom počinitelju. Nisu esesovci ponižavali svoje žrtve zbog žrtava, nego su to činili zbog sebe. Da postanu otporniji.
Takve su teme ovih dviju knjiga, koje bi, ali doista, morao pročitati svatko tko ne nosi simpatiju za zločince. Takve su teme života Prima Levija, jer u njegovom slučaju između sudbine i djela bitne razlike i nema. Možda nas i zato tako muči Levijevo samoubojstvo, i možda zato mene sad tako muči Basarina sumnja, pa na nju nekako pokušavam odgovoriti, jer nema razlike između Levijeve sudbine i njegovih knjiga, kao što nema razlike između tih knjiga i našega mjesta u logorskom i postlogorskom svijetu. Ako se on doista ubio znači li to da ni za nas izlaza nema?
Zanimljivo je, međutim, kako se na osnovu Levijevih knjiga stvarao “kanon Auschwitz”, i kako su istodobno iz tog kanona bivali isključeni neki njegovi vrlo važni zaključci. Recimo taj da su uglavnom preživljavali oni najgori. Zašto o tome šutimo? Zato što je nama koji nismo bili u Auschwitzu nedopustivo o tome misliti i govoriti? Ili, možda, zato što nam je moralno i emocionalno komfornije o tome ne misliti i ne govoriti? Jer ako počnemo misliti o konzekvencama Levijeva svjedočenja i mišljenja, tada nam se neće dogoditi da ozloglasimo preživjele iz Auschwitza, jer o njima nemamo pravo suditi ne samo mi, nego o njima nema pravo suditi ni njihov preživjeli sudrug - o čemu Levi također piše, nego će nam se dogoditi da ozloglasimo civilizaciju nastalu na pepelu Auschwitza, čiji su olaki i napoprijeki zaključci zaprijetili budućnosti sjećanja.
Na pragu smo postmemorijskog sjećanja. Kada umru posljednji preživjeli, i kada umru posljednji preživjeli zločinci, a još važnije od toga, kada umre onaj svijet koji je svom ravnodušnošću asistirao Holokaustu i zločinima iz mržnje nastalim tokom Drugoga svjetskog rata i malo nakon rata, zateći ćemo se posve sami pred Auschwitzom. Što će se tada dogoditi? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti tako strašan da će zažaliti svatko onaj tko ga je doživio, da će zažaliti svatko onaj tko se prethodno nije ubio. Je li negdje u tome i klica Levijeva samoubojstva? Što nakon svjedočenja? Ili nakon što se pokaže da svjedočenje nije bilo dovoljno i da ljudi, zapravo, nisu povjerovali?