“Ljudi najviše pate na Mauricijusu”, kaže mi moj dobrostojeći prijatelj. “Odu tamo slagati krhotine svoga braka i onda se iznenade koliko palme, pijesak i mir djeluju loše na njihov pakao. Kao da tek tamo shvate koliko su nesretni. Na egzotična mjesta i rajske otoke treba putovati sam ili jako zaljubljen!” Podsjetilo me to na romane Marguerite Duras koji se događaju u “Indijama”, u vječnim ljetima, na vrtnim zabavama među palmama, na kojima su svi nesretni i razoreni iznutra. Zadovoljni parovi mogu bez većih posljedica otići na neku lijepu tajlandsku plažu, ali oni koje muče sumnje i problemi bolje je da ostanu doma. Jer iskustvo pokazuje da opuštena atmosfera, mali bungalov na samo vašoj plaži, bijele ležaljke pred tirkiznim morem neće učiniti baš ništa dobroga za vašu krizu i zasićenost. Čak su i razvodi učestaliji nakon uzaludnih pokušaja da se bude sretan negdje daleko. Na opuštenim mjestima kao stvorenim za zabavu i ljenčarenje čovjek se još intenzivnije suoči sa onim što u njegovu životu nije zabavno niti ga opušta.
Putovanje moga poznanika u Kuala Lumpur s dugogodišnjom djevojkom samo im je pomoglo da na dugom letu shvate kako ipak nisu jedno za drugo. Još kad su im se pomiješala vremena i izmučio ih neuredan san, nakon povratka u Zagreb jedva da su se pogledali. Veza je bila gotova, baš kao što je Japan bez obzira na ljepote otkrio još jednom paru mojih prijatelja da im je ružno kad sami odu negdje daleko, bez dragih ljudi kojima se bez prestanka mogu žaliti na ovog drugog. “Nova slika!” utvrdio je moj prijatelj s početka teksta. “Sretni su oni što s novom djevojkom odu u neki raj. Vama je divno, sve oko vas je divno i ukrast ćete za sebe porciju sreće. A znaš da je sreća, kako kaže poslovica, stakleni slon na nosu čovjeka koji se sprema kihnuti!” Dobra, stara, staromodna sreća koju uvijek želimo ukrasti, prilazi nam i napušta nas prema nekom svojem, a ne našem planu.
U nedostatku Mauricijusa, čovjek je spontano može iskusiti na obližnjem jezeru, rijeci ili na Britancu, lakše će nam doći kada je ne zaokružimo u kalendaru i proglasimo - izvjesnom. U tome i jest problem raznih planiranih proslava, starih i novih godina, valentinova, “romantičnih putovanja udvoje”, za kojih nam se sreća voli pomalo zločesto narugati. Ima ona smisla za crni humor i kad vidi bijeli pijesak rado se skloni iza palme i pusti nas da potonemo. U dvoje se najljepše tone! Premda je zapisana u američkom ustavu, sreću nam nitko ne može obećati, a ponajmanje sretna lica imaginarnih parova u ljekovitim vodama, na masažama i drugim uslugama luksuznih hotela na dalekim destinacijama, na oceanima, planinama, u oblacima. Jer stvarnim parovima sa zbiljskim problemima sve to mogu postati najgori dani u životu, ljekovito blato može ih učiniti bolesnim, a “razvod” i “razlaz” mogu se prvi put spomenuti upravo na ležaljkama na bijelom pijesku s ogromnim koktelom u ruci.
To su nam jasno pokazali sada već davno bivši Brad i Angelina u filmu “By the sea”, gdje u romantičnoj vili na Francuskoj rivijeri neki lijep i slavan par pokušava otkriti tajnu svoje nesreće: eh, pa nesretni su jer im nije dobro kad su zajedno, bez obzira na to kakve se fototapete izmjenjuju u pozadini. Rivijera, dvorci, privatni avioni, legija ljudi koja se brine o svakoj njihovoj želji, ništa, baš ništa ih nije moglo izvući iz njihova malog privatnog pakla. Gotovo da čovjek povjeruje u pjesmu “Novac ne može kupiti sve”, premda može skoro sve. Mauricijus, Kuala Lumpur, Tokio, Peking, Tajland, sve su to destinacije na kojima se možete divno provesti, ali i doživjeti konačni krah svega čemu ste se nadali da bi moglo biti između vas i vašeg partnera. O tome treba voditi računa kada u kritičnim fazama veze poželite nestati negdje daleko, pouzdajući se u palme i pijesak, u tirkiz i niske oblake da će pokrpati sve dublje pukotine. Kriza je jeftinija ako se odvija u vlastitom vrtu, no, mislite vi, možda je dobro i potonuti sa stilom i otići kvragu u Kuala Lumpuru.