O nasilju nikad dosta govora, statistike su nemilosrdne. Svaka treća žena u Hrvatskoj je žrtva. Policija zbog obiteljskog zlostavljanja intervenira četrdeset i pet puta na dan, a vikendom šezdeset. Nasilnici pred djecom zlostavljaju svoje supruge, koja potom i sama budu fizički i verbalno zlostavljana. Nasilje, pokazuju crne kronike, nekad završava tako da nasilnik ubije svoju partnericu. U posljednjih deset godina partneri su ubili čak tristo partnerica. Žene se plaše prijaviti nasilnika, često godinama trpe njegovo ponašanje prije nego što krenu u akciju - na policiju, hitnu pomoć, u sigurnu kuću. Nasilje se često događa među ovisnicima o alkoholu ili kocki, ali i među visoko pozicioniranim moćnicima i javnim osobama.
Takve je još teže prijaviti. Nedavni slučaj filmskog mogula Harveyja Weinsteina, koji je zlostavljao glumice, među njima Gwyneth Paltrow i Angelinu Jolie, te ih pozivao na sumnjive masaže u svoj stan, pokazuje nam kako se nasilje ne događa samo u skromnim kućicama na izlazu iz grada. Pa se tako Gwyneth našla na udaru zlokobnog producenta u vrijeme kad je kao mlada glumica snimala filmsku adaptaciju “Emme” Jane Austin.
Njezin dečko, tada još ne toliko slavan Brad Pitt, zaprijetio je Weinsteinu na nekoj zabavi da makne prste s njegove djevojke i ovaj ga je poslušao te snimio s Gwyneth “Zaljubljenog Shakespearea”. Upravo sprega interesa, moći i nečijih ambicija dovodi do toga da se žena dobrovoljno prepusti u ruke nasilniku, da doslovce bude silovana samo da napreduje u karijeri. Nebrojene šale o glumicama i producentima od samih početaka filma svjedoče o tome da je Weinstein samo jedan od cijele kolekcije pohotnih filmaša koji glumice odabiru prema vlastitim seksualnim sklonostima.
Poznato je da su moćni muškarci neutaživog seksualnog apetita, kao da novac, veliki automobili, skupe nekretnine i privatni avioni potiču njihovu želju za što većim brojem tjelesnih iskustava, a žene koje im se podaju nadaju se užitku u barem djeliću bogatstva tih Krezova.
Priča se o tome da je Melania Trump bila ili je i dalje žrtva nasilja svoga supruga, američkog predsjednika, što se iščitava iz načina na koji (ne) komunicira s njime, iz neobičnog ponašanja na protokolarnim događanjima, kada on mrtav-hladan prekine njezin govor ili se ona uplašeno drži podalje od njega, no Prva dama nije nikada progovorila o nasilju pod svojim krovom, jer ipak je to krov Bijele kuće i upravo je u tome problem: dok traje šutnja, nasilje se širi i jača poput požara. “Šutnja i Nasilje” gotovo su alegorijski par koji bi barokni slikar Giambattista Tiepolo, čija su djela netom pokazana i u Zagrebu mogao prikazivati na svojim freskama: umjesto “Venere i Vremena” ili “Perzefone i Hada”.
Taj par bio bi vrlo sličan navedenima: namršteni, pohotni starac koji grabi ponešto zbunjenu, mladu djevojku. Sve dok je nasilje samorazumljivo i prešućeno, dok nebrojene žene dopuštaju svojim partnerima ili nadređenima da prelaze granicu ljudskog ophođenja, dok zlostavljane supruge ili kćeri progovaraju tek nakon godina tišine, za njega nema lijeka.
Smiješne su mi stoga kazne za nasilnike što se tako jednostavno pretoče u dobrotvorni rad i blagi ukor. Kakvu poruku šaljemo silovatelju koji jedva da je kažnjen za svoj postupak? Rane koje za njim ostaju su nezacjeljive, a on će nakon zlodjela oguliti vreću jabuka?
Naravno, nisu samo muškarci nasilnici, i žene su, kao što je slučaj nesretnog škotskog režisera kojeg je, saznavši da je homoseksualac, na nekoj zabavi fizički zlostavljala prilično snažna i bijesna djevojka, nakon čega se on razbolio od PTSP-a, jedan od prvih kratkih nijemih filmova jest o ženi koja na mrtvo ime prebije pijanog supruga, no sve dok se radikalno ne smanji broj napuhanih tipova koji si uzimaju za pravo mučiti svoje partnerice i druge žene samo zato što su slabije, teško se kvalitetno posvetiti suptilnijim oblicima nasilja, onim koje žene uporno i redovito provode nad muškarcima.