Na proslavi Velike Gospe u Sinju nadbiskup splitsko-makarski zavapio je kako su statistike razvoda u nedalekom Splitu porazne i kako je to duboko zabrinjavajuće. I dok mu se bivši predsjednik imao potrebu narugati na društvenoj mreži, u svijetu se vodi mnoštvo ozbiljnih rasprava o tome što se događa s brakovima, jesu li na umoru ili su, dapače, u sasvim dobroj formi. Što se Hrvatske tiče, ona se može podičiti nešto manjim postotkom razvoda od ostatka Europe, ali ne i Italije. U malenome Lihtenštajnu i San Marinu ekipa se razvodi kao luda, dok na Malti to rijetkima pada na pamet. Uobičajeno brojanje razvoda na uzorku od tisuću ljudi i nije neka pouzdana metoda jer što je s onima koji će se razvesti nakon prebrojavanja?! Baš na temelju takvih, klimavih dokaza postoje optimisti koji kažu da je trend razvoda u odnosu na osamdesete godine opao jer veći je broj brakova sklopljenih devedesetih dočekao petnaestu obljetnicu od onih započetih u osamdesetima. Međutim, od devedesetih su se učetverostručili razvodi osoba treće dobi, dakle čak i da proslavite petnaestu godišnjicu, gdje piše da ćete dočekati tridesetu? Razloga za neki pretjerani optimizam - nema.
Tako da oni što su se vjenčali 2017. godine, u Splitu, Zagrebu ili bilo gdje, ipak imaju neslavnih pedeset (dobro, četrdeset i šest) posto šanse da će se razvesti. Znači li to da se treba odreći snova o vjenčanicama i višekatnim tortama? “Na složeno pitanje ne postoji jednostavan odgovor”, kaže Umberto Eco. Brak je osjetljiv teren, bračno tlo stalno podrhtava: ne samo da vam prijeti poznata kriza sedme godine, nego vam kriza može biti svaki dan. Istina, dobri, stari brakovi nisu jedina opcija za sretan život, no ono čega se demografi plaše jest rastući trend samotnog života u razvijenijim europskim zemljama. Mladi, zgodni, zaposleni ljudi smatraju da im zbilja nije napeto ulaziti u tu doživotnu vježbu tolerancije. Neke sjevernoeuropske zemlje čak i nastoje uvesti veći porez za samce, ne bi li ih se tako natjeralo u kakve-takve zajednice. Međutim, prezaposlenom i pomalo nervoznom čovjeku sve je manja potreba buditi se i zaspivati uz voljenu osobu. Smijati se njezinim slatkim, malim nedostacima te dobrohotno prelaziti preko većih - jer samo u tom slučaju brak može potrajati. Kad je crkveni otac Tertulijan napisao da “vjeruje bez obzira na to što je to apsurdno”, kao da je definirao brak: apsurd u kojem praštamo neoprostivo, pa čak i zloglasni preljub. “Stalno vičemo jedni na druge i najradije bismo si glave odgrizli, pa ipak, držimo se zajedno”, prekrasna je definicija bračne sreće iz davnog filma “Veliko plavetnilo”.
Pa ipak, sve je više onih koji sreću ne definiraju tako, niti su se za nju žele boriti. I tko je u pravu? I jedni i drugi. Dok je dnevne sobe moguće zamisliti bez tepiha, gotovo da nema braka u kojem se mnogo toga nije “pomelo pod tepih”. Oni kojima se taj neizbježni začin svakog braka ne sviđa sasvim će izvjesno završiti u pedeset posto razvedenih. I bit će u pravu baš poput onih koji o(p)staju. Kad razgovarate s ljudima koji su proveli više od pola stoljeća zajedno, kakvi su moji roditelji, vrlo brzo postane vam jasno da je za njih esencijalna Gabičina pjesma “Pamtim samo sretne dane”. Naime, zlopamćenje je brza cesta, ako ne i autoput u - razvod. Prije ili kasnije, znat ćemo napamet što je to kod voljene osobe što nas ponekad tjera u fantazije o tome da je bacimo s balkona. Je li ona kolerične naravi ili je, ne daj bože, flegmatik? Leži li po cijele dane s lavorom kokica pred televizorom ili je od pustog posla samo ponekad sretnemo? Ima li smisla za malu djecu ili ga je posve lišena? Za red u kući? Kuhanje? Javlja li se na mobitel ili joj je fora da ne znate gdje je? Je li zaljubljena u vas ili se drži kao kuhana pileća noga? Ne postoji definicija ni sretnog ni nesretnog braka: njegov ishod ovisi o vama samima i onome što vi zovete “srećom”.