Najnoviji val optužbi za seksualno uznemiravanje dolazi iz SAD-a. Takve optužbe pojedinačno nisu novost, ali sada su toliko brojne da ih se može smatrati fenomenom. U mjesec dana pomele su najprije producenta Harveyja Weinsteina, od kojeg je sve i krenulo, nastavilo se s biznismenima, televizijskim zvijezdama, sportašima, političarima, novinarima i filozofima, sve do superzvijezde Kevina Spaceyja. Iz straha za ugled kompanija šefovi otpuštaju osumnjičene bez suda i dokaza te bez milosti. Val je obišao svijet i došao do Europe, utjeravši strah u kosti muškarcima napose u Švedskoj, manje u Njemačkoj, još manje u Mađarskoj i sve manje što dalje putuje prema jugoistoku. Mi smo ostali posve imuni. Ovdje je, naime, seksualno uznemiravanje pravilo, a ne iznimka, a žene uglavnom šute čak i kad je riječ o silovanju. No, ipak je tema stigla do nas, makar ne u obliku senzacionalnih optužbi. Na primjer, Milana Vuković Runjić i Boris Vlašić polemizirali su nedavno u Jutarnjem listu. Njihova je razmjena mišljenja zanimljiva zato što se, iako je tema kompleksna, dotiče ključnih aspekata tog fenomena. I zato što su oboje u mnogočemu u pravu.
Vuković Runjić piše da je i ona, prije 30 godina, doživjela napad, ali ga nije prijavila. “... Da mi se činilo da bih time istjerala neku pravdu, učinila bih to mnogo ranije. Ovime ne potičem žrtve na šutnju, nego izražavam svoju mučninu nad pretjeranom podobnosti koja trenutačno isijava iz Hollywooda i pretvara ga u mučnije mjesto nego što je bio ikad dosad. Građanski moral tamo nikad nije funkcionirao niti će ikada.”
Hollywood je itekako bio mučno mjesto u doba lova na komuniste pedesetih. Iako je fenomen optužbi prerastao Hollywood, ne može ga se opravdavati time da ionako nikada nije bio paradigma moralne većine. Što se tiče prijave za seksualni napad prije tri desetljeća, u pravu je jer tada je to kod nas bilo jedva zamislivo; npr. žene u SAD-u prijavljivale su jedno od deset silovanja, a kod nas je taj omjer ostao nepoznat. Da je i došlo do suđenja, izložila bi se poniženju, što ni jednoj žrtvi nije lako ni jednostavno. A pravdu sigurno ne bi istjerala jer nasilnik bi vjerojatno dobio tek uvjetnu kaznu, o čemu postoji dovoljno dokaza.
Boris Vlašić zamjerio je Milani Vuković da potiče žrtve na šutnju i oprost. Isprovociralo ga je što ona drži da se žrtve nisu trebale niti naći na mjestima i u situacijama koje su bile opasne. I uputio joj ozbiljnu zamjerku: “Kreirala je okolnosti u kojima je normalno, uobičajeno, opravdano ili dopustivo silovati. Krenula kriviti same žrtve za situacije u kojima su postale žrtvama i opravdavati zločince.” Jer ne postoji nikakva okolnost koja bi opravdala da netko bez dopuštenja dodiruje tuđe tijelo.
Okolnosti u kojima se dogodilo nasilje komplicirano je pitanje. Sam odlazak na zabavu ne podrazumijeva opasnost od nasilja. Uostalom, seksualno nasilje može se dogoditi i događa se bilo kada i bilo gdje, na ulici, u vlastitom stanu ili na radnome mjestu. No, opravdanja za njega nema i tu se svi slažu. Podsjetimo se da se, kada je o silovanju riječ, ne radi o seksu, nego je to uvijek demonstracija moći, kako je još 1975. napisala Susan Brownmiller.
Zanimljivo je da žrtve o svojim davnim dramatičnim iskustvima progovaraju tek danas. Očito se stvorila takva atmosfera da se ne boje to reći i da to više nije sramota. Kad jedna progovori, onda je to skandal koji često ide njoj na štetu. Kad ih progovori mnoštvo, i to istodobno, onda se njihove riječi moraju uzeti ozbiljno. Napadače treba prijaviti i nakon dvadeset i trideset i pedeset godina - piše Vlašić. Treba li zaista? To ovisi o vrsti napada. Zar će žrtvi biti lakše ako nakon dvadeset godina vidi kako propada čovjek koji ju je primio za grudi ili ponudio seks? Zašto uopće sebe izlagati sjećanju na to? Treba li u ime plemenitog cilja, da ni jedan muškarac nikada više takvo nešto ne učini ni jednoj ženi, sve njih podvrgnuti istrazi? Osim toga, ova sramoćenja, pa i kažnjavanja pojedinaca gubitkom posla, na primjer, odvijaju se kao da pravna država uopće ne postoji, a njezinu ulogu preuzimaju socijalne mreže. Treba se bojati kuda to vodi.
Kao motiv izlaska u javnost nakon što su prošla desetljeća ne bi trebalo zanemariti niti priliku za javnu satisfakciju, kad je za pravdu već prekasno. No, naknadno otkrivanje imena neizbježno može djelovati i kao osobna osveta. Naime, izlaganje počinitelja sudu javnosti postaje nisko i besmisleno ako se ne uspostavi ključna razlika između uznemiravanja i zlostavljanja, a to je upotreba nasilja. Najnovije masovno razotkrivanje i prokazivanje prelazi u bolest u trenutku kada neka žena kaže “dodirnuo mi je koljeno ispod stola”, a on odmah potom izgubi posao. Tu se gube granice i miješaju kategorije, od čega bi sve nas trebalo biti strah. Je li dotični trebao dotaknuti koljeno? Naravno da nije. No, ovakvo uznemiravanje ne može se usporediti s, recimo, napastovanjem poput pritiskanja uza zid, onemogućavanja žrtvi da se brani ili viče - ili sa silovanjem.
Najteže je naći mjeru, a ona je već izgubljena. Pretjerivanjem u svojim prozivanjima za uznemiravanje, žrtve se mogu dovesti u situaciju da postignu suprotni efekt. I kod izražavanja solidarnosti putem #MeToo kampanje na Facebooku trebalo bi tu mjeru uzeti u obzir, ako se time želi postići svijest o razmjeru nasilja.
Da, nasilnika treba prijaviti, ali je pritom najvažnije razlikovati nasilje od uznemiravanja. To ne znači da je uznemiravanje dopušteno i socijalno prihvatljivo, no ne bi trebalo biti razlog za javno sramoćenje, a pogotovo ne za osvetu.