Rastuća politička nestabilnost u Bjelorusiji mogla bi nagovijestiti izravnu rusku intervenciju koja bi se mogla pokazati jačim destabilizirajućim čimbenikom za Europu nego posredni rat Moskve u Ukrajini. Napad na Bjelorusiju mogao bi dovesti u pitanje sigurnost i integritet više susjednih država i ima potencijal prerastanja u izravnu konfrontaciju Rusije i NATO-a.
Politički uvjeti u Bjelorusiji se brzo pogoršavaju. Prosvjedi protiv predsjednika Aleksandra Lukašenka, koji su počeli sredinom veljače, šire se izvan glavnoga grada Minska. Potaknuli su ih građani ljuti na vladu koja je nametnula "porez na skitnice" ljudima koji su zaposleni manje od pola godine, a zatim su prerasli u zahtjeve za sustavnu političku promjenu, uključujući čak i odlazak Lukašenka.
Relativno slaba opozicija u Bjelorusiji nije pokrenula prosvjede pa se čini da masovne demonstracije u više gradova nemaju središnje vodstvo. Ipak, što dulje prosvjedi traju, vjerojatnije je da će se pojaviti fokusirano i odlučno vodstvo koje će voditi bilo u prozapadnom, bilo u proruskom smjeru. Za razliku od prijašnjih prosvjeda, Lukašenko je dosad bio nesklon gušenju grubom silom, očito pazeći da ne okrene zapadne države protiv sebe. Tijekom prošle godine Minsk je uspostavio bliskije odnose s EU i SAD-om kako bi privukao potrebna ulaganja.
Potpore iz Moskve presušuju zbog slabljenja ruske ekonomije pa i bjeloruska ekonomija tone. Euroazijska ekonomska unija, čiji je Bjelorusija član i kojom upravlja predsjednik Vladimir Putin kao održivom preslikom EU, potvrđuje se kao jadnjikav neuspjeh. Lukašenko se, unatoč sporazumu o Uniji između Rusije i Bjelorusije, opirao pritisku Kremlja da uspostavi zračnu bazu u zapadnom dijelu zemlje koja bi predstavljala izravnu prijetnju NATO-u. Čak se diplomatski približio EU i SAD-u ukidanjem viza za građane Zapada.
Ukidanje sankcija EU nametnutih bjeloruskim dužnosnicima rezultiralo je nedavnim posjetom visoke delegacije EU Minsku. Dok bi Zapad mogao pozdraviti kompromisno rješenje između Minska i prosvjednika kao predznak političkih reformi, Moskva na Lukašenkov meki pristup prosvjedima gleda kao na veliku slabost. Strahuje da bi to moglo potaknuti drugi "euro-Majdan" poput ukrajinskog koji bi izvukao Bjelorusiju iz ruske orbite. Moskovski mediji, kako bi dezorijentirali javno mnijenje, tvrde da je riječ o novoj "obojenoj revoluciji" ili "fašističkom puču" koji osmišljavaju zapadne obavještajne službe uz rusku granicu.
Bjelorusija je ključna komponenta u projekciji moći Kremlja u srednjoj Europi i baltičkoj regiji jer graniči s tri članice NATO-a. Kremlj neće dopustiti da zemlja sama bira okretanje prema Zapadu s Lukašenkom na čelu ili bez njega.
Ruski dužnosnici okrivljuju Lukašenkove korake prema Zapadu za sadašnju krizu i njihova propagandna mašinerija opisuje Bjelorusiju kao "propalu državu" sličnu Ukrajini neposredno prije ruske invazije i aneksije Krima u veljači 2014. godine. Zloslutan scenarij nestabilnosti bio bi kada bi ruske službe srušile Lukašenka pod dimnom zavjesom prosvjeda te pod egidom zaštite od nasilne revolucije, građanskog rata ili intervencije NATO-a.
Moskva bi tada tvrdila da ona samo provodi "volju naroda", smjenjujući "posljednjeg diktatora u Europi" - nesretna fraza koju su koristile Bushova i Obamina administracija i koja bi se mogla Zapadu obiti o glavu. Ruske službe duboko su ušle u bjelorusku vojsku, policiju, birokraciju i obavještajnu mrežu te mogu instalirati promoskovsku zamjenu za Lukašenka.
Takav bi korak vjerojatno pratila "bratska" vojna intervencija jer Kremlj želi punu kontrolu bjeloruskih zapadnih granica s Poljskom, Latvijom i Litvom. To bi moglo postaviti temelj za još opasniji regionalni konflikt. Manje od 240 kilometara dijeli Bjelorusiju od ruske baltičke enklave Kalinjingrada. Kratkim vojnim prodorom kroz litavski teritorij Kremlj bi mogao ostvariti dva strateška cilja. Prvo, izravno bi povezao rusko ozemlje s vojnom bazom koja je domaćin baltičke flote. Drugo, odrezao bi tri baltičke države od moguće pomoći NATO-ovih trupa i dostave opreme u slučaju budućeg ruskog napada na Estoniju i Latviju.
U opravdanju svojeg baltičkog prodora Moskva bi mogla podjariti nezadovoljstvo ruske i poljske manjine na jugu i istoku Litve, što je primarni cilj ruske propagande i čijim se liderima sada osmjehuje Kremlj. Moskva bi tako mogla imati dva povoda za intervenciju u Litvi, koja bi povezala Rusiju s Kalinjingradom: navodna zaštita "ruskih govornika" i onemogućavanje izolacije sugrađana u Kalinjingradu. Iz kremaljske perspektive Bjelorusija predstavlja istodobno opasnost i mogućnost da ne samo testira Zapad, nego i ostvari stratešku pobjedu. To dolazi u trenutku kad je EU zaokupljena krizom identiteta, a američka neiskusna Trumpova administracija je blokirana domaćim političkim bitkama. Moskva je tradicionalno iskorištavala trenutke slabosti i neodlučnosti na Zapadu kako bi ostvarila svoje imperijalne ciljeve i kriza u Bjelorusiji lako bi mogla pokrenuti takav scenarij.