Smije li vas trgovac ili bilo koji drugi pravni subjekt prisiljavati da svoje stvari ostavljate u posebnim ormarićima, a onda si još uzeti za pravo da za izgubljenu ili otuđenu robu ne odgovara?
Ovu izmišljenu i sumanutu praksu i dalje je moguće gdjekad susresti u hrvatskim trgovinama, ugostiteljskim i kulturnim objektima, a ona i dalje uglavnom svjedoči o tome kako su, osim potrošača, pravni subjekti još slabije informirani o pravima koje klijenti imaju unutar njihovih prostorija.
Kako su nam pojasnili iz Ministarstva gospodarstva, hrvatski propisi razlikuju tri situacije u kojima je od klijenata moguće zahtijevati da svoje vrećice i torbe ostave u zasebnim ormarićima prije nego što se zapute prema službenim prostorijama.
Prva i najrigidnija praksa podrazumijeva prisilu nad potrošačem da svoje stvari obavezno ostavi u za to predviđenom pretincu.
U praksi to znači da se potrošaču brani ulazak u, primjerice, trgovinu ako prije toga u posebnom zaključanom ormariću ne ostavi svoju torbu, vrećicu i bilo kakve druge privatne stvari.
Praksa je, navodno, uvedena kako bi se u trgovinama spriječile krađe, ali iz Ministarstva gospodarstva poručuju da je neustavna jer podrazumijeva ograničenje prava vlasništva - što je suprotno temeljnom hrvatskom pravnom dokumentu.
Ovakvi su zahtjevi trgovca, dakle, nelegalni pa je posljednjih godina ipak nešto teže pronaći supermarket ili trgovinu koji praksu ostavljanja stvari nije prilagodio strogim propisima.
Druga situacija tako podrazumijeva praksu u kojoj se potrošaču omogućava, ali nikako ne tjera da prije ulaska u trgovinu svoje stvari ostavi u zasebnim zatvorenim ormarićima - što će reći da sam može odlučiti hoće li u trgovinu ući praznih ruku ili s torbom i vrećicama.
U ovom slučaju, poručuju iz Ministarstva, zakon će tretirati da je trgovac s potrošačem sklopio “ugovor o ostavi” sukladno odredbama članka 725. Zakona o obveznim odnosima, a što će pred ostavoprimca, čitaj ugostitelja ili trgovca, stavljati i neke obveze kojih bi se inače rado riješili.
Konkretno, radi se o zakonskoj obvezi trgovca da, prema članku 727. Zakona o obveznim odnosima, u ovakvim slučajevima “tuđu stvar čuva kao vlastitu”, što zapravo znači da kao pravni subjekt itekako odgovara za ostavljenu robu, čak i ako je zasebnim natpisom negdje vidljivo naglasio da za njih - neće biti odgovoran.
“Čak i ako u ovom slučaju postoje vidljiva i jasna upozorenja da za ostavljene predmete trgovac ne odgovara, upućujemo na odredbu članka 741. Zakona o obveznim odnosima.
On glasi ‘nemaju nikakav pravni učinak objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničava ili uvjetuje njihova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli’. Dakle, u slučaju nastanka štete odgovornost trgovca se ne može isključiti”, poručuju iz Ministarstva te upozoravaju potrošače da se u slučajevima povrede prava mogu obratiti nadležnom sudu ili pak javiti nekom od tijela nadležnih za alternativno rješavanje sporova.
Ovdje je bitno naglasiti da obveza trgovca za čuvanje tuđih stvari postoji samo u slučajevima u kojima se predmeti ostavljaju u zatvorenim ormarićima.
U svim drugim slučajevima - kad svoje stvari ostavljate o otvorenim ormarićima, trgovci doista imaju pravo istaknuti da za nestale stvari ne odgovaraju.
“Smatramo kako u ovom trećem slučaju potrošač ne sklapa ugovor o ostavi, nego stvari ostavlja svojom voljom, zbog čega trgovac ili drugi pružatelj usluge ipak nije dužan osigurati čuvanje stvari”, pojašnjavaju.
A možda je ipak najbolje držati se one stare - sve svoje sa sobom nosim?
Imate prijedlog za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.