Upitajte nekog hrvatskog ekologa, ekološkoga aktivista, investitora u obnovljive izvore energije ili bilo kojeg građanina zainteresiranog za koncept održivog razvoja da navede državu koja bi Hrvatskoj u tom pogledu trebala biti uzor i dobre su šanse da će odgovor biti Danska. Ne bez razloga. S površinom manjom od Hrvatske i oko 5,7 milijuna stanovnika, ta država jedna je od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja svijeta. Još velike svjetske naftne krize 70-ih godina prošlog stoljeća, Danska je planski razvijala obnovljive izvore energije, tako da je danas među svjetskim liderima po udjelu "zelene" energije u svojoj bilanci, a posebno u razvoju vjetroenergetike, gdje su danske kompanije vodeći multinacionalni igrači. Općenito, na globalnoj sceni Dansku se smatra jednim od lidera u promišljanju i provedbi politika zaštite okoliša i održivog razvoja, čiji utjecaj u tom segmentu višestruko nadmašuje objektivnu veličinu i značaj te zemlje. Ukratko, ako postoji država koja je kvalitetnim planiranjem i djelovanjem postigla sinergiju između okolišne politike i gospodarskog razvoja onda je to upravo Danska. Utoliko, zagovarati danski model kao predložak budućeg hrvatskog razvoja posve je legitimno. No, da li itko u Hrvatskoj zagovara taj model u njegovoj cijelosti? Samo tijekom prošlih nekoliko tjedana u domaćoj su javnosti bujala tri vrlo burna spora oko ekološke prihvatljivosti velikih investicijskih projekata.
Prvo se događanje naroda dogodilo u Cetinskoj krajini, gdje su se stanovnici sela nizvodno od Peručkog jezera, uz poslovično nekoherentnu verbalnu podršku mostovca Mira Bulja, pobunili protiv mogućnosti gradnje plinske elektrane, strahujući da bi takav objekt otrovao zrak i vodu njihova zavičaja. Nešto kasnije pobunili su se i građani Podravine, galvanizirani informacijama kako se u sklopu budućeg regionalnog centra za gospodarenje otpadom Piškornica u općini Koprivnički Ivanec razmatra mogućnost gradnje spalionice otpada, koja bi - također - u njihovu životnu okolinu otpustila brojne otrove.
Na koncu, u Novom listu oglasio se i primorsko-goranski dožupan Marko Boras Mandić, te upozorio kako toj županiji nije prihvatljiv projekt plutajućeg terminala za LNG, jer bi - za razliku od kopnenog objekta - imao negativni "vizualni efekt" na okoliš, te zbog tehničkog rješenja za sustav uplinjavanja ukapljenog plina doveo do pothlađivanja mora. Upućeniji u energetske tehnologije ovdje će vjerojatno primijetiti kako je pomalo komično da primorski dožupan de facto zahtijeva gradnju plinske elektrane koja bi proizvodila toplinu za grijanje plina - dakle upravo onoga od čega strahuju žitelji Hrvaca i ostalih sela. Ipak, što nam o ovim projektima govori danski model? Primjerice, što se tiče toksičnih plinskih elektrana, u Danskoj ih trenutno radi četiri (pet još kao gorivo koristi ugljen), od kojih je najveće postrojenje u gradiću Avedøreu, u samom predgrađu glavnog grada Kopenhagena. Plinska elektrana instalirane snage 585 megavata tako truje zrak i vodu usred metropolitanskog područja u kojem živi dva milijuna ljudi. Ekološki progresivna Danska ovu opasnost očito još nije prepoznala. Kao što, očito, institucije i građani u toj zemlji nisu prepoznali opasnosti i potencijalne ugroze zdravlja koje proizlaze iz spaljivanja otpada. Iako je Danska u svjetskom vrhu što se tiče reciklaže, spalionice otpada i dalje proizvode oko 20 posto energije potrebne za grijanje danskih domova, odnosno zadovoljavaju oko pet posto ukupne danske potražnje za energijom. Da netko ne bi pomislio kako se radi o tehnologiji koja se napušta, prije dvije godine je u pogon puštena nova spalionica kapaciteta 480 tisuća tona godišnje. Golema građevina locirana u širem centru Kopenhagena dobitnik je više svjetskih arhitektonskih nagrada, a kuriozitet je da joj je na krovu smješteno skijalište. Dancima očito ne smeta voziti slalom ispod oblaka toksičnih plinova.
A što se uvoznog LNG terminala tiče, Danska zbog visokog stupnja plinske samodostatnosti i dobre povezanosti plinovodima takvog objekta nema, no zato na više lokacija diljem svoje obale razvija mala postrojenja za proizvodnju i skladištenje ukapljenog plina koji postaje važno gorivo u pomorskom sektoru. Mnoga od tih postrojenja, poput onoga u luci Grenaa Havn, koristit će plutajuće spremnike plina - dakle baš onakve kakvi smetaju čelnicima Primorsko-goranske županije. Dance, na koncu, ni takvi vizualni efekti ne impresioniraju. Trebamo li onda težiti da budemo više kao Danska? Na to pitanje svatko treba dati odgovor za sebe, ali pritom mora biti jasno kako vjetroelektrane idu u paketu sa spalionicama otpada, visoki ekološki standardi u suglasju s plutajućim terminalima, a automobili na struju neizostavno uz plinske turbine. "Cherrypicking aktivizam" samo je sofisticirani oblik dezinformiranja, pa bi - koristeći jednaku logiku argumentacije - bilo posve ispravno zaključiti: bez spalionica otpada nikad nećemo biti poput Danske.