Baš kao da se bira šef Cosa nostre - tako je bilo aranžirano instaliranje novog rukovodstva koprivničke Podravke, kompanije koja se danas može smatrati zlatnom kokom hrvatske države. Umjesto transparentnosti, bijeg i skrivanje od javnosti. Počevši od potpuno nevjerojatne ideje da se sastanci dijelom inoviranog Nadzornog odbora održavaju na tajnom mjestu, a lokacija sudionicima dojavljuje u zadnji čas, SMS porukama! Čemu takva konspiracija, kao da je riječ o nekoj misterioznoj družbi ili ilegalnoj organizaciji?
Dok hrvatskim građanima ne pruži uvjerljiva objašnjenja svojih vrlo upitnih poteza u Podravci, Vlada premijera Andreja Plenkovića trpjet će negativne posljedice sramotnog kadroviranja po kompaniji koja je u djelomičnom, a ne većinskom vlasništvu hrvatske države. Aktualni ministri svojim postupcima u ovom slučaju sasvim nedvosmisleno razotkrivaju da vlast smatraju plijenom oko kojega će se međusobno možda počerupati, ali će ga zajedničkim snagama krčmiti kako im se puhne. Umjesto obećanog biranja najsposobnijih bez obzira na stranačke boje, napravili su korak unazad, promjene nagore. Podravka se pretvorila u poligon na kojem demonstriraju svoje shvaćanje služenja nacionalnim interesima. Nakon tog teatra apsurda više nema nikakvog razloga zagovarati povratak Ine u hrvatske ruke. Platiti grdne milijune samo zato da bi ministar državne imovine Goran Marić, ili neki drugi, prestižnim funkcijama mogao počastiti svoje ljude? Nije Udba, nego su uhljebi hrvatska sudba. Današnja vlast vrlo otvoreno, otvorenije od prethodnika, pokazuje sklonost da državnom imovinom raspolaže kao da joj je privatno vlasništvo. “Naša stvar” ili cosa nostra - to je princip po kojem su funkcionirali u slučaju Podravke.
Nizom potpuno pogrešnih poteza sami su sebe nepopravljivo striptizirali. Prvo, ako je Vladi važno da se vlasništvom države dobro upravlja, što bi morao biti imperativ, onda uopće nije jasno zašto dosadašnjem predsjedniku Uprave Zvonimiru Mršiću nije produljen mandat. Za njega govore zaista impresivni rezultati koje je u Podravci uspio postići. Lani se dobit tvrtke povećala gotovo pedeset posto, kapitalna ulaganja iznosila su gotovo 600 milijuna kuna, što je dvostruko više nego godinu prije, u četiri godine Mršićeva mandata cijena dionica narasla je za više od 60 posto, što je mirovinskim fondovima koji sudjeluju u vlasništvu kompanije donijelo gotovo 400 milijuna kuna. Cijena njegova restrukturiranja Podravke plaćena je smanjenjem broja radnika? Da, ali on je samo pokrenuo proces koji je neizbježan. Druga je stvar što na državnoj razini za takve poteze nemaju petlje. Reducirao je broj zaposlenih, ali je kompanija procvjetala.
Mršić mora otići zato jer je s politikom i došao u Podravku? Istina, SDP-ova ga je vlast postavila, ali on je napravio posao, tvrtku teško devastiranu aferama uspio je podići na noge i dovesti do sjajnih rezultata. Na mjestu šefa Uprave, koliko je poznato, nije funkcionirao kao stranački eksponent ili poslušnik, nego kao vrstan menadžer. Aktualni ga ministar Marić proziva da je bio politički postavljen, ali tu činjenicu ne koristi da bi prekinuo praksu političkih imenovanja, nego je poteže kao glavni razlog da na njegovo mjesto sada na isti način politički postavi svoje odabranike. Mršićevim micanjem samo zato jer pripada drugoj političkoj opciji aktualna Vlada pokazuje da joj nisu važni rezultati, nego stranačko svrstavanje. Smjenjivanju Kukuriku uhljeba nitko se ne protivi. Ali, Hrvatska se uspješnih ljudi ne smije odricati. Bez obzira na to jesu li SDP-ovi, HDZ-ovi ili su stranački neuvezani. Ne smije, jer i kad ih sve staviš na kup - nema previše. Premijer Plenković nije prepoznao šansu koja mu se nudila kao naručena da prekidajući s tuberkuloznom navadom političkih kadroviranja pokaže širinu i uključivost. Kairosov je čuperak prošao mimo njega. Odigrao je posve krivo i poslao poruku da se priča o Kurti i Murti opet zavrtjela.
Drugo, način na koji je vlast odradila smjenu na čelu Podravke kontaminiran je čitavim nizom spornih poteza. Premda je premijer spomenuo da je država vlasnik samo četvrtine dionica, njegovi su se ministri ponašali kao da je koprivnička kompanija u većinskom vlasništvu države, čemu su mirovinski fondovi svojim nevjerojatno poltronskim ponašanjem snažno sekundirali. Presedanska odluka ministra Gorana Marića da osobno predsjedava skupštinom dioničara zvonila je na oprez. Njegovo objašnjenje da država tako demonstrira svoju posvećenost interesima Podravke zvučalo je lažno. Pogotovo jer je skupštinu menadžerirao čvrstom rukom. Autokratskim manirima raspravu je ograničio na tri minute i nije dozvoljavao replike. Onda su se dva ministra, onaj državne imovine i ministar obrane Krstičević, počerupali oko vlasti u Podravci. Svaki je gurao svog kandidata na Mršićevo mjesto. Bez obzira na njihove tvrdnje kako to nije istina, perje je letjelo oko Banskih dvora, tako da je njihovo otimanje oko ključne funkcije u Podravci na koncu premijer osobno morao presjeći. U Vladi vlada opći rat i nesposobnost, tako nam jedan visokopozicionirani hadezeovac odgovara na pitanje kako im se takva blamaža mogla dogoditi. Na koncu je, navodno po Marićevim instrukcijama, nova Uprava Podravke izabrana na nekom tajnom mjestu, izvan kompanije i izvan Koprivnice, što se još nikad dosad nije dogodilo. Takav postupak revoltirao je lokalnu javnost. Možda tim slijedom i Plenkovićeva Vlada uskoro prelazi u ilegalu ili će zasjedati izvan Hrvatske, u izbjeglištvu, cinično primjećuje jedan od sugovornika, vrlo upućenih u događaje u Podravci.
Treće, novopostavljenog šefa Podravke Marina Pucara krasi nedovoljna reprezentativnost. U njegovoj je karijeri teško naći argumente za logično očekivanje da će poslovanje tvrtke unaprijediti ili barem sačuvati na sadašnjoj razini. Odmah se pohvalio da kompaniju dobro poznaje, ali bio je dio Uprave u vrijeme afere Spice, tajnog plana o preuzimanju Podravke, koji je završio na sudu. No istraga Pucara u tom slučaju nije teretila. S pravosuđem je imao posla zbog prometne nesreće u kojoj su dvije osobe smrtno stradale. Ukratko, zamijenit ću te gorim - na to se, kaže nam jedan od insajdera, svodi poruka koju je izborom nove Uprave odapela Plenkovićeva Vlada. Nije čudo da su društvene mreže preplavljene negativnim komentarima. Strahom da kompaniji slijedi stagnacija ili čak urušavanje svega onoga što se godinama gradilo.
Slučaj Podravka otkriva zašto je Europska komisija ponovno ovih dana hrvatsku vlast morala upozoriti na izostanak strukturnih reformi, bez kojih će se gospodarski rast brzo ispuhati i Hrvatska će ostati na repu Europe. Jedna od neprovedenih reformi tiče se i upravljanja državnim poduzećima. Plenkovićeva je Vlada osnovala posebno gospodarstvo državne imovine, ali ministar inzistira na vlastitim, oktroiranim kadrovskim rješenjima. Javni natječaji, kao demokratsko sredstvo izbora i šansa da se umjesto podobnih promiču sposobni? Možda, jednom, kad vlast posvuda rasporedi svoje ljude, što će moguću konkurenciju učiniti invalidnom ili posve nemogućom. Podravka nikome neće biti bankomat, rezolutno će Goran Marić, ali za svoju implicitnu insinuaciju da je koprivničku tvrtku netko možda koristio na taj način, kao financijsku kravu muzaru, nije ponudio nikakve dokaze. Ministar bi ipak morao znati da je političko kadroviranje, što ga prakticira, također određeni vid korupcije, pogodovanja ili stjecanja nepripadajuće koristi.
Sve što ovakvim načinom upravljanja državnom imovinom vladajući HDZ može dobiti mnogo je manje od onoga što će posve pouzdano izgubiti. Paradoksalno, ali HDZ-ovim kadrovskim osvajanjem Podravke najviše će profitirati politička konkurencija. Koprivnica se, kažu nam, osjeća uvrijeđenom i poniženom zbog načina na koji je cijela operacija izvedena, pa SDP vjeruje da će skore lokalne izbore u tom gradu glatko dobiti. Smjenom Zvonimira Mršića socijaldemokrati vrlo vjerojatno dobivaju i svog kandidata za premijera, koji bi se na idućim parlamentarnim izborima, dodatno upogonjen vlastitim “osvetničkim” razlozima, mogao pojaviti kao dostojan izazivač nasuprot Andreju Plenkoviću.