Poruka je sadržavala cijeli roman. - Dobar dan! Ovdje pametnjaković koji je danas zapalio napu. Puno vam hvala što ste brzo i kvalitetno reagirali. Može li pitanje? Naime, tata je došao doma i, naravno, bio je ljut… (s razlogom) kad je vidio situaciju. Sad zbrajamo štetu koja i nije (sva sreća) velika… ali za mene jest… Tata me pita jesu li vatrogasci ostavili kakav račun. Kak to ide? - pitao je neki dječak kojem je ekipa iz Vatrogasne postrojbe Zagreb bila kod kuće u doba kada tate nije bilo. Vatrogasci su odgovorili - nema računa. Vi plaćate porez, mi gasimo. Tu smo za vas, sretno s tatom - odgovorio je netko iz vatrogasne postrojbe.
Da je roman, mogao bi biti najveći jer velike se priče ispisuju malim životima. Kao poruka govori isto, o dječaku u kojem je razvijen sustav odgovornosti, koji razumije svijet, ali i o vatrogascu koji mu je jednak, s istom empatijom prema drugima, s dobro postavljenim vrijednostima koji je, vjerojatno instinktivno i prirodno, ponudio dječaku vrijednu pouku o životu. - Vi plaćate porez, mi gasimo - rečenica je koja pokazuje kako čovjek koji je spreman svaki dan skočiti živ u vatru ne traži i ne razmišlja ni o kakvoj posebnoj nagradi. Vatrogasci sigurno nemaju osobito visoke plaće, trebali bi, valjda biti pristojno plaćeni da mogu voditi normalan život. Dječak, po svemu sudeći, odrasta u obitelji normalnog standarda, negdje gdje se sam mora gnjaviti oko štednjaka, kao i većina i gdje, ako izbije požar, stradava napa.
Oh, da. Jednostavno je sada navaliti na najvećeg tajkuna i pokazivati, njegovim riječima, kako on nije cijenio ono što cijeni neki dječak i anonimni vatrogasac. Dječak kojega brine kako platiti vatrogasce koji su mu spasili dom i vatrogasca koji čak i ne velikodušno, nego sasvim prirodno objašnjava dječaku da je njegov posao da se žrtvuje i da će to napraviti za svakoga, a da svi trebaju samo poštovati one dogovore koje kao društvo imamo. Biznismen kojega je država štitila, Todorić, prije mjesec dana je imao pravo na zaštitu iznosa svoga poreznog duga jer je ministar financija Zdravko Marić poučavao javnost da postoji institut porezne tajne. Zbog te porezne tajne nismo mogli saznati koliko je porezni dug Agrokora, a sada je poreznu obavezu Ministarstvo financija samostalno naplatilo. Ivica Todorić je, kao već uspješan poduzetnik, jer inače ga nitko ne bi ni pogledao, a kamoli slušao njegove poslovne mudrosti, opisivao grupi učenika kako smatra da dobri učenici ne mogu i ne smiju imati samo petice, najbolje ocjene. Zagovarao je kako moraju biti u stanju podnijeti lošu ocjenu, neku ozbiljnu jedinicu, kako, ustvari, moraju biti vješti u prolasku kroz labirinte obrazovanja da bi stigli do diplome. Nije tada rekao da bi ih on zaposlio da mu vode ozbiljne poslove u tvrtkama koje je osnovao. Ne, glumio je frajera, opuštao ih je, pokazujući kako razumije ljude koji su si spremni priuštiti i padove da bi uspjeli. Nije rekao da on to isto radi, da to znači i da mnoge poslovne suradnike uništava ne plaćajući na vrijeme, da je takvim poslovanjem nepošteno utjecao na izgled Hrvatske koja kupuje u njegovim dućanima.
Da, naravno da je Todorić bio vješt. Kartice vjernosti imale su posebnu namjeru, kontrolu potrošnje njenih korisnika. Algoritmi su obračunavali kojih datuma u mjesecu je pojedina grupacija potrošača kupovala, kada im se isplaćuju mirovine i plaće i kada pune frižidere, a onda su se preko noći razmještali proizvodi na policama i mijenjale cijene, privlačilo se popustima ili su se, pak, te iste cijene dizale. Da, moderna tehnologija radi za biznis i to nije zlo, niti problem. Problem je što dječaka koji se brine kako platiti vatrogasce koji su mu spasili sobu, dom, i vatrogasca koji ga poučava da vrijedi biti pošten građanin, za svoju plaću nikada neće primiti premijer ni potpredsjednica Vlade. Što ni jedan od zakona napisanih za njih neće biti poštovan. Jer napisan je i jedan zakon za čovjeka koji cijeni muljanje, koji ne poštuje zakone, ne brine se o ljudima s kojima posluje, koji, u konačnici, cijelom svijetu nudi lažne bilance.
Ne, nije ovo naslađivanje sudbinom Agrokora jer je značaj te tvrtke prevelik a da bi itko normalan smio poželjeti njenu propast. Riječ je samo o razlici između ljudi koji grade ovu zemlju i onih koji je koriste. Jedni su dječak i vatrogasac, ekipa koja si međusobno želi pomoći poštujući ovu zemlju, a drugi je čovjek koji je pomagao sebi iskorištavajući sve koje je mogao, na kraju i državu koja mu je to dopuštala. Naravno da je plaćanje poreza dječakove obitelji gotovo neprimjetno prema stotinama milijuna poreznih obaveza najuspješnijeg hrvatskog poduzetnika. Jednako je toliko velika razlika između vrijednosti dječaka i njegova frenda u vatrogasnoj uniformi i čovjeka o kojemu se brine premijer, a njegove požare gase svi. Stvarno, sretno s tatom, on plaća porez i sam snosi odgovornost u ovoj zemlji.