VIJESTI IZ LILIPUTA

STILSKI KONTINUITET DRUGA PAVKOVIĆA Zadnji je put zastava bila crvena, sad je trobojna. Nije to nikakvo konvertitstvo, niti je on jedini primjer

 

U proteklih pet godina hrvatska je liberalna javnost iz dana u dan promatrala kako mala, ali bučna oligarhija veteranskih udruga u Hrvatskoj postupno preuzima ulogu iranskog Vijeća čuvara revolucije. Donedavno glasna, ali relativno marginalna frakcija civilnog društva, veteranska oligarhija je od 2013. malo-pomalo postala hrvatski neformalni politbiro, subnorovski senat koji odlučuje o koječemu, od filmskog repertoara do nadnevka Noći kazališta.

Cijeli je niz živopisnih likova izišao iz te šatoraške rekonkviste. No, malo se koji od njih po živopisnosti može mjeriti sa šefom udruge branitelja kombinata Podravka, Mladenom Pavkovićem. Riječ je o čovjeku koji kao predsjednik udruge i publicist desetljećima vodi boj protiv onih koji blate Domovinski rat, protiv Titovih pionira i Udbine djece te svakovrsnog antihrvatskog taloga. Brkati publicist iz Ludbrega tako je nanovo nedavno stekao petnaest minuta slave kad je natjerao plahu ministricu kulture da izmijeni datum Noći kazališta kako ne bi kolidirao s vukovarskim defileom. Činjenica da je Pavković osuđeni seksualni zlostavljač koji je drpao kćer svog suborca nije odviše pomutila njegov status u hijerarhiji katoličko-konzervativnog pokreta. Za naše konzervativce, naime, nije bitno može li njihov konzervativni subrat suspregnuti ruku kad je u prilici šlatati maloljetnice. Naši konzervativci moraju imati jedno drugo, važnije svojstvo. Naime, moraju jako, jako ne voljeti komuniste.

A Pavković je to svojstvo imao. Napisao je svu silu tekstova u kojima na red poziva razne - od Šerbedžije do Olivera - jer svoju karijeru duguju “onom” režimu, jer su pjevali Titu ili nosili štafetu. Kako to već biva u hrvatskom (poljskom, mađarskom...) narativu, hrvatska bi po Pavkoviću cvala da nije bivših titovaca koji su se spretno prešaltali i sada drže u rukama sve konce. Ili - kako sam Pavković veli u jednom intervjuu, “najjednostavnije je bilo da su preokrenuli kapu. Tako se radilo i na kraju Drugoga svjetskog rata. Kad su četnici vidjeli da će izgubiti rat, jedan ne mali dio se priključio partizanima. I dobar dio njih je bio među najvećim koljačima Hrvata nakon 1945. Na taj su način “dokazivali” svoju privrženost Titu, partiji, drugovima Blaževiću, Rankoviću, Kardelju, Milki Planinc, Jelici Radojčević i drugima. A udbaši su početkom devedesetih i neke svoje ljude javno prikazivali kao da rade za Hrvatsku.” Ima li se to na umu - veli Pavković - ne treba se čuditi što “oni koji profesionalno pišu hrvatsku povijest, svaka čast iznimkama, još je uvijek pišu po pravilima “kumrovečke škole”. Stoga bi sve što se tiče hrvatske povijesti trebalo napisati ponovno.”

Ne znam kako stvari stoje s ostatkom hrvatske povijesti. No, postoji jedan dio hrvatske povijesti koji Pavković sasvim sigurno jest “napisao ponovo”, a taj je dio njegova vlastita povijest. Ovih je dana, naime, portal Lupiga objavio članak koji razotkriva manje poznate mladenačke stranputice koprivničkog antikomunista i zagovornika lustracije. Iz članka popraćenog izrescima iz arhive najednom doznajemo da je i Pavković pokleknuo pred sirenskim zovom “one druge” totalitarne ideologije. Rečeni portal prenio je jedan od manje poznatih uradaka iz rane faze Pavkovićeve publicističke karijere. U njemu Podravkin novinar Ml. Pavković piše o radnicima tvrtke koji su posjetili “vječni dom voljenog Tita” i time odali “počast najvećem sinu naših naroda i narodnosti”.

 

Pisan kartonskim, shematičnim stilom kakvim se obično piše agitprop, članak opisuje kolonu u kojoj koračaju “djeca, starci, očevi i majke”. Ta je kolona (dakako) “nijema, tiha i dostojanstvena”, gubitak je, naravno, “težak”, tuga neizostavno “duboka”, a nitko - pa tako ni stanoviti drug iz “RZ Opća Koordinacija” kojega Pavković citira - ne može “riječima iskazati što osjeća”. Ml. Pavković o Titu govori kao o “čovjeku koji je ispisao najslavniji dio naše povijesti” te optimistično - no, pokazalo se, sasvim pogrešno - prognozira da “ljubav prema Titu” “nikad neće nestati”. Što se samog autora Ml. Pavkovića tiče - ona je evidentno nestala.

Kad čovjek čita ove retke, ne može se oteti dojmu da je sve nestalo - režimi, države, zemlje, povijesne okolnosti - no da postoji nešto što je nepoderivo preživjelo sve te promjene, a to nešto je - loš stil. On je ostao isti. I zato bi isti ovakav članak, s istim “dubokim tugama” i “dostojanstvenim kolonama”, uz neznatno štrihanje mogao biti recikliran i danas. Mladen Pavković slobodno bi ga mogao izvući iz arhive, promijeniti par imenica te iskoristiti za izvještaj o još jednoj koloni koja “ispisuje najslavniji dio naše povijesti” - dakako, onoj Vukovarskoj u studenome. Da Pavković to napravi, ubijte me ako bi itko išta primijetio.

U cijeloj ovoj priči nije najbizarnije to što se jedan od najglasnijih antikomunističkih ghostbustera razotkrio kao crveni propagandist. Najbizarnije je to što se tome nitko niti čudi, niti će se čuditi. Jer, idejno-politički put druga Ml. Pavkovića nije ništa drugo doli goli, prijesni klišej. Mi već odavno živimo u zemlji u kojoj su bivši partijski sekretari omiljeni gosti proustaških tribina u biskupskim sjemeništima. Živimo u zemlji u kojoj se ozbiljnim nacionalističkim agitpropom bave bivši redakcijski sekretari SK poput Josipa Jovića, Josipa Pavičića ili Joška Čelana. U kojoj bivši komunistički aparatčik Zdravko Tomac u svjetini mrmlja “Za dom spremni”, u kojoj su autori titofilskih udvorničkih radova poput Hloverke Srzić ili Slavena Letice postali desni političari ili opinion-makeri, a Meri Cetinić od prvih glasnica revolucionarne estrade postala zagovornica ploče HOS-a u Jasenovcu.

Riječ je - ukratko - doista o notornom stereotipu koji je utoliko frapantniji što ni po čemu nije samo hrvatski. Štoviše, cijela postkomunistička Europa puna je takvih priča, od kojih je meni najmilija ona o rumunjskoj arhitektici Anci Petrescu. Za komunističkog razdoblja Anca Petrescu bila je službena arhitektica Ceausescuove ere. Za Ceausescua je isprojektirala plan velike urbane obnove u kojem su sravnjeni deseci sela, te cijele četvrti Bukurešta. Za njega je projektirala i sagradila Palaču naroda, komad klasicističkog arhitektonskog kiča koji je tada bio i do danas ostao najveća administrativna zgrada na svijetu, ali - ujedno - i egzemplar prostačkog, regresivnog ukusa Ceausescuove ere. Službena “conducatorova” arhitektica je - ukratko - dijelila dvije stvari s Mladenom Pavkovićem: ljubav za vođu i loš stil. A nakon 1990. postala je - baš poput Pavkovića - nacionalist. Učlanila se u desničarsku, antisemitsku i nacionalističku Stranku Velike Rumunjske koju je osnovao Ceausescuov “dvorski pjesnik” Corneliu Vadim Tudor te sjedila u rumunjskom demokratskom parlamentu kao zastupnica krajnje desnice, ideološki vrlo bliska nazorima Pavkovića, Čelana i Tomca.

Otkriće da je i drug Ml. Pavković samo još jedan od onih koji su “najjednostavnije preokrenuli kapu” dogodilo se upravo u tjednu kad je na njemačkim izborima nacionalistički AfD osvojio 13 posto glasova i prvi put ušao u Bundestag. Suvišno je i spominjati da su naši bratski drugovi iz bivšeg DDR-a u tom izbornom rezultatu dali lavovski obol. U Leipzigu - recimo - AfD je po glasovima prva stranka s osvojenih 27 posto. Kad sam pročitao taj podatak, pao mi je na pamet Leipzig koji pamtim kad sam odlazio na književni sajam: lijep, ali sumoran grad, “shrinking city” koji je u tranziciji izgubio trećinu stanovništva. Iz perspektive vrtoglave jadranske jagme za nekretninama, u Leipzigu vas šokira kad vidite čitave ulice lijepih junkerskih palača od cigle koje stoje zabrtvljene daskama jer ih nitko ne treba, jer za njih nema ni tržišta ni stanara.

Zamišljam u glavi redove uglatih, socijalističkih lajpciških katnica koje izgledaju kao one u Splitu, Zagrebu ili Brodu, samo što su bitno ružnije. A onda pokušavam zamisliti svu tu anonimnu masu iz sivih solitera Leipziga (ili Novog Zagreba, ili Slavonskog Broda, ili Bukurešta), svu tu armiju bivših socijalističkih trudbenika koji su život proveli u svijetu čvrstog vođe i čvrstih, pouzdanih ideoloških istina, u svijetu kolektivnih parada, sletskih vježbi i realističkih slikarija. I pokušavam tu istu masu zamisliti kako se budi u tom čudnom liberalnom svijetu individualizma, reklamnog kiča, fleksi-nesigurnosti i kolapsa javnog. Te kako utočište po drugi put nalaze u gnjecavim njedrima novog kolektiviteta, novog čvrstog vođe, nove pouzdane istine koja iziskuje novu, “razumljivu”, agitpropovsku umjetnost.

Zadnji put zastava je bila crvena, sad je trobojna. Zadnji put bili smo toplo sigurni u pregači Revolucije, sad je to pregača Nacije. Nije to konvertitstvo, to je kontinuitet. Ljudi poput Pavkovića, Tomca i Jovića jedini su u postkomunističkom društvu koji NISU konvertiti. Oni su ostali isti. Stil je uvijek loš, a estetski ukus još gori. Privilegirani su žanr filmska povijesna epopeja i komemorativna povorka. Kolone su uvijek, i opet, “dostojanstvene”, vođa “najveći sin”, a poglavlje povijesti “najslavnije”. Što se tu konvertiralo? Ništa.

ELIPSO

Izdvajamo