Zakonska kazna zna biti teška, može se doimati nepravednom, osobito u društvima gdje nije izvjesna, gdje aleatorno pogađa možda svakog desetog ili svakog stotog prekršitelja, dok golema većina prolazi glatko, nekažnjena, pa se kazna doživljava kao peh, ili čak kao nepravda: a zašto baš mene? A ipak kazna redovito biva lakšom od nesreće koja, također aleatorno, pogađa ponekog prekršitelja.
Suočeni s katkad nesuvislim ograničenjima brzine, a i s rijetkim kaznama, ima vozača koji sviknu da te znakove zabrane prihvaćaju kao opcionalne, pa kad zviznu o neki stup, zaviju u crno dvije-tri obitelji, a ako je stup u pothodniku pod mostom Alma, onda cmizdri i cijela nacija, trenirana da se identificira sa simbolima i njihovim glamourom, ili barem njihovim pobjedama, kako bi lakše progutala vlastito gubitništvo u vijeke vjekova. Ali to ne usporava sljedeću budalu.
Riječ je dosad, ovako ili onako, o pojedinačnim nesrećama - ali ima oblika nehaja za zakone i eventualne zakonske kazne, tim više ako su aleatorne, koji pridonose pravim katastrofama, kako se i sada vidjelo u Italiji, u Kampaniji, na njezinu otoku Ischiji.
Nacija je suspregnuta daha pratila spašavanje troje djece jedne tamošnje obitelji, dječaka od 7 mjeseci, 7 odnosno 11 godina, pri čemu je najstariji zapravo spasio život barem srednjem bratu, pa ga slave kao heroja. Ali vraga bi se ta kuća srušila, da to nije bila bespravna gradnja, dva kata bloketa na šupi, mimo bilo koje građevinske norme bilo na kakvu području, kamoli na izrazito trusnome, na obodu vulkanskog bazena, kao što je to znamenito (i očito opasno) lječilišno ljetovalište i zimovalište Casamicciola Terme.
Mjesni općinski načelnici digli su kuku i motiku na Civilnu zaštitu koja je navela da su se na Ischiji listom rušile (i ljude ubijale) kuće izgrađene ili dograđene bespravno. Nije istina, nego je riječ o starim zgradama, deru se načelnici kao grešni jarci. Dakako, ima i tih: jedna je žena poginula jer se sklonila uz fasadu crkve, stare, a ona se smrvila i ženi je glavu razbio komad krovnog vijenca. Ali druga je žena, turistica, izdahnula zgnječena ruševinama kuće u kojoj je noćila.
Nije posrijedi samo bespravna gradnja i dogradnja gdje je sigurno. Više se i ne broje masovne pogibije - zapravo masovna ubojstva - uslijed gradnje na terenima na kojima iole normalan čovjek ne bi ni šator postavio.
To naselje na Ischiji, Casamicciola, dijelom je izgrađeno na rastresitu terenu, nastalome davnim odronom. Geolozi to znaju. Bespravni graditelji ili ne znaju, ili ne mare.
U Sarnu, na padinama Vezuva, 1998 je lavina žitkog blata, koje je dosizalo i do devet metara, podavila kao miševe 268 ljudi. Padina je, zapravo, bila nakupina vulkanskog pepela iz obližnjeg Vezuva koja se složila na vapnenačko sljeme. Tu je meku zemlju nekad kompaktiralo korijenje stabala koja su izrasla na plodnu vulkanskom tlu, ali su stanovnici potpalili tu šumu da bi se domogli zemljišta - pa se ono domoglo njih.
U talijanskoj Civilnoj zaštiti tvrde da je 40 posto talijanskog ozemlja sklono klizištima. Dok su u Sarnu nastavljali vaditi mrtve iz zemlje koja ih je sama zakopala, vlasti su morale evakuirati i dio Siderna u Kalabriji, gdje je mjesto odjednom puklo po pola: pukotina je prošla cestama, poljima, kućama, stubama, samo je zinula u jednom trenu i nije preostala druga solucija do bijega.
Ta plodna zemlja koja je bila blagodat Italije kroz tisućljeća (omogućivši ne samo prehranu, nego i višak proizvoda, na kojima su se sazdale i razmjena i kultura) istodobno zna bit i propast. Ali nekad su Italci (poglavito Etrurci, pa Samnićani, Rimljani i drugi, sve do prošlog stoljeća, znali to tlo paziti i maziti, okopavati, kanale graditi, meje podzidavati, šume s mjerom saditi i s mjerom krčiti. Onda je, poslije 1945, stigao progres (masovni turizam, industrija, beton...) s novim lakšim načinima zarade.
Talijani su se okrenuli od zemlje, ka novim, mlađim i izdašnijim ljubovcama, a napuštena i zapuštena starica se počela opako osvećivati. Sarno je samo jedan od primjera. Bespravno izgrađene obiteljske kuće, na putu bujicama, zatrpani odvodni kanali, premještanje vodenih tokova, uništavanje šuma na prostoru opasnome zbog odrona - sve to je moralo imati posljedice. Zbog istih razloga sada se ljeti lakše zapale i opasnije gore zapuštene šume.
Zvuči nevjerojatno, ali u tom Sarnu je još 1954 bujica vode i blata podavila 299 osoba - pa iz toga nije bilo pouke. I Casamicciola je već ušla u povijest 1883, kada je u potresu poginulo više od 2600 osoba. Postala je sinonim za katastrofu: "Ccà mme pare Casamicciola!" (To mi izgleda kao Casamicciola!), kaže zgranuti lik u De Filippovoj komediji "Božić u obitelji Cupiello".
Ušlo u kolektivni imaginarij - ali nije ušlo u pamet. Kad se sjetim zagrebačkog potresa 1880, pa kad pogledam bezobzirnu divlju gradnju i na klizištima, i u centru (nakazu u Mislavovoj 17 sam mogao gledati kroz prozor), pitam se: ako metropola opet zapleše, a zaplesat će, kakvim ćemo se sve čudom čuditi?