Kada se 2003. urušavao talijanski Parmalat, u dosad najvećem, 14 milijardi eura teškom bankrotu unutar Europske unije, talijanski parlament usvojio je zakon (dopunu starog Prodijeva zakona) kojim je zaustavljena rasprodaja i gašenje kompanije. Parmalat je spašen, zajedno sa značajnim dijelom zaposlenih i, očišćen od dubioza, barem onih najtežih, 2011. prodan Lactalisu francuske obitelji Besnier (vlasnicima Dukata), u jednoj od najvećih europskih transakcija u prehrambenoj industriji.
Europska komisija (na čelu je bio bivši i budući talijanski premijer Romano Prodi) tada je prigovorila Italiji zbog tog zakona koji je, tvrdili su eksperti EU, vladi dao previše ovlasti u spašavanju privatne kompanije. Pokazalo se, međutim, da je akcija spašavanja bila jedini ispravan potez države, a EU je, iako sa zadrškom, zaključio da Zakon o Parmalatu nije nezakonita državna pomoć kompaniji.
Agrokor je u mnogočemu različit od Parmalata, koji je primarno mljekarska industrija, što je jedini prehrambeni sektor za koji Agrokorov vlasnik Ivica Todorić nikada nije pokazao interes. Slični su po tome što su obje kompanije multinacionalni divovi u prehrambenoj industriji (Agrokor je ograničen na ex-yu regiju), obje drže značajan udio u domaćoj ekonomiji i obje su obilježene visokom razinom zaduženosti. Za razliku od Parmalata, čije je urušavanje otkrilo veliku financijsku prevaru i dovelo do kaznenog progona vrha kompanije zbog manipulacija s financijskim izvedenicama, lažnih kredita i izvlačenja novca na inozemne račune, u eksploziji Agrokorova duga nitko ne spominje kriminalnu namjeru.
Agresivna Agrokorova prekogranična ekspanzija, osim zadržavanja ili otvaranja radnih mjesta, prva je otvorila u ratu zatrpane poslovne kanale na području bivše države i uspostavila zdrave poslovne odnose u politički zatrovanoj regiji
Kupnja Mercatora, možda najtvrđi Agrokorov zalogaj, koji je kompaniju i doveo do dužničkog gušenja, čak ni iz današnje se perspektive ne može smatrati promašajem. Todorić će zbog dugova možda izgubiti Agrokor, ali upravo je kupnja Mercatora kompaniju učinila prodavljivom na tržištu prehrambenih lanaca, gdje mali domaći trgovci teško mogu sanjati velike zdrave kupce.
S tom namjerom, ni tada ne previše prikrivanom, krenulo se svojedobno i u pokušaj preuzimanja Migrosa, drugog najvećeg lanca u Turskoj, što se ipak pokazalo prevelikim zalogajem. I tada se radilo s partnerom, velikim private equity fondom KKR-om (skraćeno od imena partnera - Kohlberg, Kravis, Roberts), koji bi, da je transakcija uspjela, imao u objedinjenoj kompaniji veći utjecaj od Sberbanka, koji je danas "samo" vjerovnik. Zapravo, da je 2008. godine kupljen Migros, velika je šansa da bismo danas u Hrvatskoj hranu već kupovali u Tescu (o tome se tada naveliko pričalo, a Tesco je u svojem širenju prema europskom istoku odavno u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj). Ili bismo već, kao i Mađari prošle godine, danas razgovarali i o mogućem odlasku Tesca iz Hrvatske i novoj potencijalnoj velikoj promjeni vlasništva. Zasad su u Hrvatskoj od velikih Billa, Kaufland, Lidl, Metro i Spar.
Todorić, iako kao pravi poduzetnik ponosan na rast kompanije koju je izgradio, nikad nije bježao od mogućnosti prodaje dijelova Agrokora. Sam je svojedobno putovao u sjedište Nestlea s kuvertiranom ponudom prodaje Leda. Pregovaralo se i o prodaji nekih drugih segmenata. Upravo sa svrhom izlaska na burzu, koji uvijek otvara i krajnju mogućnost preuzimanja, koncern je u procesu kupnje Mercatora razdvojen na prodajni i proizvodni blok.
Pretpostavimo li da Todorić neće uspjeti zadržati koncern u vlasništvu obitelji (što još nije izvjesno), a teško je vjerovati da će Sberbank i VTB kao veliki vjerovnici htjeti zadržati vlasnički paket (oni se time ne bave), pitanje je tko su danas mogući kupci. Kada se o tome razgovara, govori se uglavnom o velikim distribucijskim lancima, Tescu, Wall Martu (kojega nema u blizini), Aldiju... Što je, međutim, s velikim prehrambeno-proizvodnim kompleksom Agrokora, s Ledom, Beljem, Zvijezdom, Jamnicom...
Znamo da je Nestle bio zainteresiran za Ledo. Načuli smo i za interes Coca Cole za Jamnicu. Čuli smo i za Sergeja Galickog, velikog bogatog ruskog investitora, vlasnika lanca Magnit iz Krasnodara. Zasad su svi svoje namjere stavili na čekanje. U vrijeme kada cijene kompanija padaju, a koncern, država i banke vode teške pregovore, nikome se ne žuri.
Urednik slovenskog dnevnika Finance Peter Frankl pomalo cinično poziva slovenske investitore rodoljube, one koji su se protivili Agrokorovu preuzimanju Mercatora, da iskoriste možda jedinstvenu priliku i vrate kompaniju Sloveniji. Frankl to doduše ne navodi, ali u vremenu kada su sve opcije otvorene, od Hrvatske značajno bogatija Slovenija hipotetski ima otvoren put i prema cijelom Agrokoru, pitanje je jedino - što će im. Jedva su se, nakon zamorne krize koja je mnoge povukla prema dnu, riješili vlastitog, posrnulog Mercatora. S druge strane, slovenska iskustva s hrvatskim vlasnicima njihovih važnih kompanija zasad su se pokazala dobrima (Tedeschi, Roglić, pa i Todorić). Nekadašnji san o Konzumatoru, kao najvećem od svih regionalnih lanaca (autorsko pravo na ime također pripada Financama), danas je pretvoren u najveću noćnu moru Ivice Todorića, ali i hrvatskih regulatora.
Preobrazba Parmalata trajala je osam godina. Agrokor teško da će dobiti toliko vremena.