TVRDOGLAVE ČINJENICE

Što Hrvatima znače oznake na talijanskoj tjestenini?

Kupineci Kraljevec, 020917.
15. Natjecanje u oranju Republike Hrvatske i 6. Natjecanje u oranju konjima Republike Hrvatske.
Na fotografiji: ministar poljoprivrede Tomislav Tolusic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Tomislav Tolušić

Što priliči Jupiteru, ne priliči i volu. Tko je vol, a tko Jupiter u paneuropskim pokušajima uvođenja lokalnih protekcionizama na tržište prehrambenih proizvoda, jasno se moglo vidjeti proteklih tjedana. Otprilike u isto vrijeme kad je hrvatski ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić pretrpio ozbiljne batine zbog spornog pravilnika kojim je pokušao znatno uvećati učestalost i trošak kontrole kvalitete voća i povrća iz susjednih država koje nisu članice Europske unije, talijanski ministar poljoprivrede Maurizio Martina u zakonodavnu proceduru je pustio dva zakona koji će naložiti svim proizvođačima riže i tjestenine da na svojim proizvodima jasno naznače gdje je proizvedena osnovna poljoprivredna sirovina. Sasvim konkretno, ako je u pojedinoj tjestenini manje od 51 posto durum pšenice proizvedeno u Italiji, ni tjestenina neće moći nositi famoznu oznaku "made in Italy". "Italija ima pravo zaštititi svoje proizvođače i potrošače. Spremni smo se nositi s Komisijom", odlučno je poručio Martina, očito ne baš zabrinut činjenicom da je prije nekoliko godina Rumunjska odustala od sličnog plana pod pritiskom Bruxellesa.

Naime, uvođenje takve obveze obilježavanja sljedivosti flagrantno je kršenje europskih pravila i osnovnih načela na kojima se temelji zajedničko tržište. A to zajedničko tržišta sama je srž Unije, izgrađene na ideji da je posve svejedno je li neka roba proizvedena u Italiji ili Rumunjskoj, pod uvjetom da zadovoljava harmonizirane standarde kvalitete. Smisao takvog ekonomskog sustava jest da promovira konkurentnost na europskoj razini, pa je onda logično i da se svaki pokušaj uspostave administrativnih prepreka toj slobodi trgovine na lokalnoj razini vidi kao skriveni protekcionizam. Takvim se vidjela i Tolušićeva inicijativa, svim upozorenjima o nedostatnim kontrolama kvalitete hrane uvezene iz Srbije i BiH usprkos.

Pa je Hrvatska na prvi znak otpora s istoka i packi iz Bruxellesa odustala. Talijani, pak, rade drukčije. Svjesni da bi se Europska komisija negativno očitovala o takvom njihovom planu, jednostavno su odlučili da Komisiju o njima neće obavijestiti. Rim je, doduše, ranije ove godine poslao Bruxellesu obavijest o namjeri da uvede ovakvu regulativu, samo da bi onda - tijekom tromjesečnog roka u kojem se ocjenjuje utjecaj tog zakonskog prijedloga na jedinstveno europsko tržište - tu obavijest povukli te donijeli zakone. Europska komisija je, na taj način, stavljena pred gotov čin. S jedne strane, evidentno je da takvo rješenje nije u skladu s važećom europskom regulativom te da bi zbog njega Komisija morala pokrenuti formalnu "infringement" proceduru protiv Italije. No, s druge strane, tu je politika. Osim što ovakav potez Vlade uživa znatnu podršku među tamošnjim građanima, a bliže se i izbori na kojima bi vlast mogla preuzeti populistička, euroskeptična oporba, problem je što je sličan model u svom mljekarskom sektoru lani uvela Francuska, a nakon toga i neke druge zemlje poput Portugala i same Italije. Bila je to privremena mjera kao odgovor na golemu krizu koja je potresla europski mljekarski sektor, no kako je još uvijek na snazi - i to uz blagoslov EK - kako danas spriječiti Italiju da uvede sličnu regulativu i za ostale vrste hrane?

A jednom kad se to dopusti, kako spriječiti sve ostale države da udare u ratne bubnjeve konzumerističkog nacionalizma? Već u prvoj godini nakon što je Francuska uvela spornu oznaku podrijetla mlijeka na svom tržištu, izvoz mlijeka iz Belgije u tu zemlju pao je za 17 posto. Pa bi onda Belgija mogla uzvratiti udarac uvodeći pravilo da belgijska čokolada ne smije sadržavati maslac iz Francuske ili da belgijsko pivo mora biti proizvedeno isključivo od lokalnog ječma. Taj protekcionistički tsunami koji se nazire na europskom horizontu sasvim sigurno nije - niti ekonomski, niti politički - poželjan, no legitimno je pitanje kako omogućiti potrošačima da budu informirani o porijeklu hrane koju jedu. U Hrvatskoj, pak, gdje je politička svijest o "zaštiti potrošača i proizvođača" visoka, talijanska inicijativa zasad je bez ikakvih odjeka. Možda to i nije čudno.

Za razliku od primarnih proizvođača, mogućnost uvoza jeftinije sirovine iz stranih država za proizvodnju omiljenih lokalnih brendova za ovdašnju je industriju poželjno stanje. Pa želi li onda politika stvarno na čistac istjerati domaći sir od bosanskog mlijeka, kranjsku kobasicu od mesa iz Brazila, kalnički kruh od mađarske pšenice ili popularni začin za kuhanje od natrijevog glutaminata proizvedenog u Japanu? Odgovor na to pitanje možda je i odgovor na pitanje tko je, zapravo, minirao Tolušićevu graničnu inicijativu...

ELIPSO

Izdvajamo