Riječ sveučilište (universitas) na srednjovjekovnom latinskom naznačavala je u prvom redu zajednicu učenih i učitelja koji su kao korporativno tijelo bili ovlašteni dodjeljivati akademska zvanja. Zato se i ideal sveučilišta, nadahnut monaškom naravi srednjovjekovnih učilišta, očitovao ponajprije u profesorijatu. Pretpostavljalo se da je profesorsko poslanje samotno traženje istine, bez osvrtanja na mišljenja svijeta te prostote općenito. Prije Bolonjskog procesa i utalitarnog vrednovanja višeg školstva ("poduzetničko sveučilište") bila je misao Johna Henryja Newmana, da je znanje samo po sebi cilj i intrinzična vrijednost ("načelo stvarnog dostojanstva u znanju, njegova vrijednost, njegova poželjnost, razmotrena neovisno od rezultata, je unutarnja klica znanstvenog ili filozofskog procesa. Po tomu postaje cilj sam po sebi; zato prihvaća da se zove liberalnim – slobodnim"). To je i razlog zašto je Newman vjerovao da je isključivanje teologije iz nastavnih znanosti nespojivo s idejom sveučilišta.
Danas smo u hrvatskom profesorijatu daleko od takvog ideala. No, dok vodeća svjetska sveučilišta ipak održavaju kolikogod umanjenu zaštitu profesorske misije, kod nas u Zagrebu životari do kraja razvodnjeno sveučilište u kojemu dobro organizirane koterije i stranačke milicije pokušavaju osvojiti mrvice vlasti koje im nikada ne bi pripale u dnevno-političkoj borbi. Ovdje je za početak nužno razočarati romantične duše koje u recentnim događanjima na Filozofskom fakultetu (FF) vide rađanje nekog budućeg i boljeg naraštaja. Nije ovo 1971. godina. Na djelu je pseudorevolucija vječnih gubitnika. Ako na saborskim izborima u studenomu 2015. niste uspjeli dobiti više od 370 glasova u I. izbornoj jedinici, onda doista ne možete biti "elektoralistička formacija koja se bavi pukim izlascima na izbore" i to ne samo "po svojim programskim načelima", kako je Mate Kapović objasnio odustajanje Radničke fronte od izlaska na rujanske parlamentarne izbore (Novosti, 8. rujna).
Ako vas birači ne biraju, preostaje vam birati birače - stvoriti mikrokozam "plenumske demokracije", narodne demokracije u jednoj sali ili na jednoj ledini, gdje samozvano društvo, nešto profesora, nešto studenata, naravno nikad ni približna većina ovih tijela, ali i slučajni prolaznici, prijatelji i znanci, bivši i nesuđeni ministri, kao i profesionalni prosvjednici, stvara privid odlučivanja bez stvarne verifikacije. "Plenum" je paraustanova, posve samopostavljena, neka vrsta pokretnog cirkusa, koja tek glumi legitimitet. Pored lažnog predstavljanja, morate naravno imati i povod - stvar za koju se borite, kauzu za koju izgarate. Pri kraju Sanaderova razdoblja, proljeća 2009., bila je to borba za besplatno visokoškolsko obrazovanje. Takav zahtjev, kolikogod izvan kompetencije sveučilišta, barem je imao neke logike. Sad je za povod odabran jedan već pokopan projekt: ugovor između FF-a i Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) po kojemu bi studenti KBF-a, uz prethodno polaganje prijemnih ispita, mogli upisivati razne smjerove na FF-u.
Sama činjenica da je potreban poseban ugovor između dva fakulteta istog sveučilišta kako bi studenti, još uz polaganje prijemnih ispita, uopće mogli upisati predmet na drugom fakultetu, mnogo govori o rasklimanoj konfederaciji što nosi ime Sveučilišta u Zagrebu. Možda to i nije tako čudno kad znamo da studenti s jednog odsjeka istog fakulteta također ne mogu automatski pohađati kolegije na drugom odsjeku. No, neobično je tvrditi da je poseban ugovor s KBF-om uvod u "klerikalizaciju" FF-a. Uz pretpostavku da "klerikalizacija" još uvijek znači uvođenje kleričke (popovske!) vlasti, teško je takvo što dokazati argumentima poput: diplomci KBF-a mogli bi onda u školama, pored vjeronauka, predavati i "sekularne" predmete poput povijesti i sociologije, što nikada nećemo dopustiti! No, tradicionalna ljevičarska netolerancija, dogmatizam i potreba za nametanjem vlastitog svjetonazora, posebno tamo gdje nema značajnijeg otpora, čini svaki pojam rastezljivim. Za jakobince iz kafića "klerikalizacija" je sâm dodir s parijama koji gotovo sigurno (apage!) vjeruju u Boga. Svako skretanje s ispravnog puta kažnjava se brzo i brutalno. Tako se ovih dana asistent Bojan Glavašević morao braniti od (čini se, lažne) optužbe izvanrednog profesora Mate Kapovića da je na Odsjeku za lingvistiku glasovao za suradnju s KBF-om (www.telegram.hr, 28. rujna).
Dekan Vlatko Previšić doista je predložio nacrt ugovora s KBF-om, čak ga je i mijenjao da bi zadovoljio dio iracionalnih prigovora, no njegov je prijedlog propao početkom lipnja na izvanrednoj sjednici Fakultetskog vijeća, nakon što je 54 članova glasovalo protiv ugovora (neki od njih čak i protiv volje svojih odsjeka), 19 za, uz dva suzdržana. No, time stvar nije bila gotova. Bilo je potrebno kazniti Previšića, izglasati mu nepovjerenje (sad slijedi tipična agitpropovska laž) "zbog njegovog zagovaranja spajanja Bogoslovnog fakulteta s FF-om" (Rade Dragojević, Novosti, 15. rujna). Zapravo, indikativno je kako se spor oko limita međufakultetske integracije pretvorio u svetonazorski sukob neviđenih razmjera. Tako za Deana Dudu FF je "od blokade 2009. godine, još jednom došao u žižu javnosti, zbog toga što su njegove poruke, odnosno poruke studenata Filozofskog fakulteta uvijek nedvojbeno stale u obranu sekularnosti, javnog interesa, besplatnog obrazovanja, republike u krajnoj liniji" (www.lupiga.com, 23. rujna). No, i to je umjeren uvid, u usporedbi s razmišljanjem medijskih agitpropčika, koji stvarno misle kako je "bitka za Filozofski... bitka za hrvatsku budućnost, duhovni dvoboj između 21. i 18. stoljeća“ (Slobodna Dalmacija, 24. rujna).
Pretencioznost takvih pogleda, sama ideja da jedna ustanova ili jedna društvena skupina mogu projicirati nekakvu kolektivnu poruku, mnogo govori o stvarnim izvorištima netolerancije u hrvatskom društvu. U takvim okolnostima, suočen s odlukom Fakultetskog vijeća za pokretanjem postupka njegova razrješenja, dekan Previšić se odlučio za borbu. Tražio je provođenje upravnog nadzora nad zakonitosti i statutarnosti njegova razrješenja. Ministarstvo znanosti je ustanovilo da je Fakultetsko vijeće, kad je riječ o studentskim članovima Vijeća, sastavljeno protivno odredbi Zakona o studentskom zboru te da slijedom toga nije zakonit postupak za razrješenje dekana. Senat Sveučilišta u Zagrebu onda je donio odluku o poništavanju izbora za Studentski zbor FF-a i studentskih predstavnika u Fakultetskom vijeću te naložio provođenje novih izbora. Poučen ranijim iskustvima nasilja tijekom blokada, dekan je također angažirao zaštitare. Njihova nazočnost na FF-u povod je najnovijih napada na njega i rektora Damira Borasa, ali i stvarnih prijetnji ("Slomite im noge!" kao "retorička figura"). Uz mnoštvo crvenih haringa u priči, najzabavnije je otkriće stanovitog Gorana Vojkovića, da je Previšić 1988. uredio priručnik o metodici nastave za djecu "jugoslavenskih građana u inozemstvu", zamislite, "skoro pred kraj Jugoslavije" (www.index.hr, 28. rujna)! U borbi protiv "klerikalizacije" ispada da baš svatko može uskratiti sekularni oprost.
Je li u danim okolnostima vrijedno nastaviti borbu za pluralizam na FF-u? Ne bih želio precijeniti konačne učinke, ali izuzetno je važno poslati poruku da organizirane manjine ne mogu provoditi svoje ponižavajuće igre prinude. Situacija na FF-u ipak se promijenila tijekom proteklih nekoliko godina. Ako ste doživjeli da vas, skupa s vašim studentima, izbace iz predavaonice (za informaciju gen. Glasnoviću, to nisu radile nedepilirane skojevke nego vrlo visoki i mišićavi filozofi), onda ohrabruje da se takvo što danas ipak ne može dogoditi. Važno je dati priliku neorganiziranoj većini da nađe svoj glas protiv prisile na FF-u. Ujedno se ne smiju podcijeniti izvori nezadovoljstva na našim sveučilištima. Otuđenje znatnog broja mlade inteligencije, nedostatak prostora za njihovu afirmaciju, predstavlja ozbiljnu opasnost za hrvatsko društvo. No, taj se problem neće riješiti predajom nesposobnog ministra Šustara.