Današnji odlazak pape Frane u Švedsku, u Lund, ima nekoliko važnih aspekata, ne samo ekumenskih, nego i doktrinalnih koji su možda senzacionalniji. Naime, na ekumenizam smo se donekle i navikli, osobito ako opstaje na institucionalnoj razini uz držanje političkih figa u džepu ondje gdje je religija ne samo ideološki aparat nego i pajser države i njene politike, a na varijante u doktrini ipak manje.
Naime, svaka korekcija pretpostavlja da je nešto bilo donekle nekorektno, svako odstupanje je stanovita samokritika, implicitno priznanje da dotad nije bilo pravog sluha za Duha svetoga i za znake vremena koje šalje - čak i kada mudriji među dogmoplovcima posegnu za Propovjednikom pa relativiziraju etičnost akcije odnosno inercije citirajući kako "sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme… vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja…".
Papa očito smatra da je vrijeme liječenja. I to iskreno ide na jetra onima koji čeznu za vremenom ubijanja, ne samo "na brdovitom Balkanu". Takav papa iritira, skandalizira, podriva zdravu, drevnu mržnju, pravednički grijeh protiv drukčijih koji ne bi bili drukčiji da im nije do spora, kavge, rata, zla: "nisam rasist, ali nisam ni daltonist" (tj. "nisam ja rasist, nego su oni crni!", kako je besprijekornom logikom dotični prevrnuo tezu).
Istini za volju, nije Frane prvi koji se opredijelio za vrijeme liječenja. Zauzimao se za to iskreno užasnut Benedikt XV, stoga efikasno zaboravljen. Papa Bergoglio posljednji je u neprekinutu nizu koji se glasa u crescendu, od sv. Ivana XXIII, preko hamletovskoga bl. Pavla VI, serafičkoga Ivana Pavla I, odlučnoga sv. Ivana Pavla II (koji je propovijedao ljubav i suživot Hrvata i Srba na zagrebačkome Hipodromu, gdje su valjda konji bili skloniji zanemariti suštinsku razliku), do Benedikta XVI koji se u najboljim namjerama spoticao o vlastitu učenost (ni Heraklit je nije smatrao prečicom ka mudrosti).
Sv. Ivan XXIII napisao je encikliku Pacem in Terris (Mir na Zemlji), bl. Pavao VI otišao je u Jeruzalem zagrliti se s Athinagórasom II, kako bi opozvali uzajamne anateme (ali je i sada njihovim sljedbenicima nerješiva zagonetka kako zajedno moliti svoga Boga), sv. Ivan Pavao II pozvao je u Assisi predstavnike svih religija da bi svaki, na svoj način, molio za mir i obišao sve četiri strane svijeta znajući da je korisno pružiti ruku. Pohodio je poglavare svih kršćanskih crkava, nije se uspio susresti samo ni s jednim patrijarhom moskovskim (ali je s dvojicom razgovarao prije negoli su to postali). U doba bl. Pavla VI počeo je teološki dijalog katolika i protestanata.
Kad se sve to ima na umu, odlazak pape Frane u Lund možda i nije toliko sablažnjiv kao što se može činiti. I možda je sablažnjiviji u Skandinaviji, gdje je protestantizam još ponegdje državna religija, nego na Mediteranu, gdje se nekako privikavamo - tko lakše, tko teže - da religija nije državna stvar.
Sablažnjivim bi se mogao učiniti povod. Danas se navršava 499 godina otkako je isticanjem svojih teza u Wittenbergu vlč. Martin Luther počeo protestantsku reformu. Počinje godina proslave Reforme, a Papa će joj supredsjedati zajedno s biskupom Munibom A. Younanom te vlč. Martinom Jungeom, predsjednikom odnosno potpredsjednikom Svjetskoga luteranskog saveza. Za godinu dana je, dakle, pola milenija događaja koji je kršćansku sjeverozapadnu Evropu odrezao od južne, katoličke. I sada to Papa ide slaviti umjesto da odjene kostrijet?
Potez je epohalan, pripada u "vrijeme liječenja", i dalje potrebno, iako su nakon Drugoga vatikanskog koncila odnosi protestanata i katolika bitno popravljeni i što je uspostavljena i teološka suradnja.
Ali Papa se nije zadržao samo na protokolarnom dolasku na rođendan odijeljenoj braći.
"Vjerujem da intencije Martina Luthera nisu bile pogrešne. Bio je reformator", rekao je Papa u lipnju na povratku iz Armenije, pa ponovio prošli tjedan u Vatikanu. Uostalom, i dogmatski vještak Benedikt XVI je 2011 ušao u samostan gdje je Luther sazrijevao svoju reformu i naglasio da bi "Lutherova neizbježna pitanja o Bogu morala biti i naša". Bergoglio se zaputio i dalje, izvan teologije, priznavši da je "Luther učinio veliki korak stavivši Bibliju u ruke ljudi". Uistinu, nije li Gutenberg Biblijom za narod počeo veliku medijsku tiskovnu revoluciju?
Medijska civilizacija je (i) Lutherova. Pape koji danas funkcioniraju i u mjeri u kojoj su komunikatori, ne mogu to ignorirati. Bilo bi anakrono zanemariti i pitanja kao metodu i medij kao sredstvo propitivanja. Time se majstorski služio još Erazmo, nije Luther bio ni prvi ni najveći. Ali je ekumenski važan, osobito u današnjoj Evropi.