Ako je uistinu, kako je slikovito ustvrdio hrvatski direktor Ubera Davor Tremac, grad bez te usluge kao država bez interneta, London bi vrlo skoro mogao biti "unplugged". Tamošnja gradska uprava za javni prijevoz prije nekoliko je dana izvijestila da Uberu neće produljiti dozvolu za obavljanje taksi usluga u tom gradu. Odluka nije konačna jer Uber još ima pravo žalbe, pa stoga i Tremac tehnički ne laže kad kaže da nikakve zabrane nema, nego da se "vode razgovori". Ipak, kako god ti razgovori završili, londonski slučaj mogao bi se pokazati vrlo indikativnim za budućnost Ubera. Jer, suprotno onome što bi se moglo zaključiti iz teških bitaka koje se u ovdašnjoj javnosti vode oko te kompanije i "ride sharing" modela prijevoza općenito, u Londonu razlozi za ukidanje dozvole nisu bili ni porezna evazija, ni nedostatak licencnih uvjeta, ni pritisak postojećih, konvencionalnih taksi službi (iako je postojao). Uberu u Londonu presudila je katastrofalna poslovna etika, utemeljena na sustavnom, planiranom i promišljenom izbjegavanju regulacije te onemogućavanju funkcioniranja redovnih javnih mehanizama kontrole. Najeklatantniji, ali ne i jedini, primjer takve prakse - koji se izričito spominje u obrazloženju odluke londonskih gradskih vlasti - Uberov je softver po imenu Greyball.
Riječ je o softveru dizajniranom da onemogući korištenje Uberove aplikacije, a samim time i dostupnost usluge prijevoza, prema kriterijima koje odredi sama kompanija. Greyball je navodno u uporabu stavljen 2014., no šira javnost za njega nije znala dok o njemu u seriji članaka nije izvijestio New York Times, tvrdeći da ga Uber koristi za opstrukciju rada inspekcijskih službi. U Uberu su isprva takve optužbe odbijali, tvrdeći da je smisao tog softvera isključivo uskratiti uslugu osobama koje imaju prošlost nepoštivanja pravila tvrtke te da kao takav služi za zaštitu vozača i putnika. Ipak, kako su se dokazi gomilali, Uber je na kraju bio prisiljen priznati da je Greyball bio korišten i u gradovima gdje je kompanija počela nuditi usluge prijevoza bez potrebnih gradskih dozvola i licenci.
Prema dosad dostupnim podacima, sporni je softver korišten u nizu velikih gradova, poput Portlanda, Pariza, Las Vegasa i Bostona, ali i u Australiji, Kini, Italiji i Južnoj Koreji. Kako funkcionira Greyball? Zamislimo da u gradu gdje je "ride sharing" taksi nelegalan, predstavnik gradske inspekcijske vlasti želi kazniti vozače koji pružaju takve usluge. Jedini način da to napravi jest da sam rezervira vožnju i onda kad ga vozač pokupi, izrekne kaznu. No, što ako uopće ne može rezervirati vožnju? Upravo to je radio Greyball, koristeći više metoda identifikacije "rizičnih" putnika. Korištena su tako geolokacijska ograničenja pa se na ciljanim lokacijama blizu zgrada u kojima su inspekcijske službe uopće nije moglo naručiti Uber taksi. Nadalje, korisnike se identificiralo putem njihovih kreditnih kartica, povijesti kretanja u Uber taksijima, pa čak i identificirajući modele službenih mobitela javnih službi, prikupljajući podatke iz natječaja javne nabave. Pritom, dakako, meta uopće nije bila svjesna da je blokirana.
Uberova aplikacija bi funkcionirala normalno, ali se zahtjev za prijevoz ne bi prikazivao vozačima pa ga nitko ne bi ni prihvatio. S tim na umu, nije teško zaključiti zašto su londonske vlasti donijele odluku koju su donijele. S jedne strane, kompanija je smišljeno kršila pravila, što je uništilo povjerenje s regulatorom, dok je, s druge strane, isti taj model poslovanja lako mogao biti korišten i za neetičnu praksu prema onima koji Uber koriste, bilo da je riječ o putnicima ili vozačima. Ipak, to ne znači da već sutra dozvolu za rad u Londonu neće dobiti neka od više drugih velikih svjetskih kompanija koje su u međuvremenu kopirale Uberov poslovni model, ali ga provode na etički prihvatljiv način. Možda se, kako se sve glasnije predlaže, formira i nova londonska platforma za "ride sharing", koja bi funkcionirala kao neprofitni javni servis. Ipak, što god da se dogodi, pouka cijele priče je jasna.
Deregulacija taksi tržišta, kao i deregulacija bilo kojeg drugog tržišta koje omogući razvoj informatičke tehnologije, bit će smislena samo ako se uspostavi efikasna i primjerena regulacija tih novih digitalnih usluga. U suprotnom bi nam se moglo dogoditi samo to da jedan lokalni, netransparentni monopol zamijenimo drugim, samo globalnim i s još većim mogućnostima manipulacije svih koji o njemu ovise. Je li to smisao digitalne tranzicije?