Milanovićev intervju za N1 (12. veljače) po mnogo čemu je izuzetno važan politički dokument, jer pokazuje zašto je neinteligentno otpisivati ljevicu, čak i onda kad joj je admiralski brod napuknut i nasukan na grebenu. Ljevica, naime, potencira strast za jednakošću, što je motor demokratskog društva. Ona može koristiti i pohvaliti Ivana Đikića, ali duboko sumnja u pretpostavku kako izvrsnost zaslužuje posebne povlastice. Njezin cilj je oboriti bogate i izuzetne u ime mase, pri čemu ne preže od povrede znatno manje popularne, ali uvijek prisutne, strasti za slobodom. No, kad ljevica u potrazi za jednakošću izgubi svoju masovnu bazu, kad se počne baviti ezoteričnim, manjinskim i "politički korektnim" pitanjima, kad pretpostavi međunarodnu jednakost nacionalnoj, može se dogoditi da palicu jednakosti, drukčije koncipiranu, preuzmu njezini protivnici. To se dogodilo u Brexitu i u američkim izborima. Trump svijet dijeli na Amerikance ("naši građani") i autsajdere, a različitosti priznaje samo unutar jedinstvene državne nacije ("bez obzira na to jesmo li crni, smeđi ili bijeli, mi svi krvarimo istu crvenu krv domoljuba") te svoju naciju želi zaštititi od drugih ("moramo braniti naše granice od pustošenja sa strane drugih zemalja što izrađuju naše proizvode, kradu naše tvrtke i uništavaju naša radna mjesta").
U Americi ništa manje nego u Europi mnogi nikako da shvate ovu jednostavnu političku jednadžbu, možda zato što je za razumijevanje ovog fenomena potreban jed što je primjeren uskraćenima. To je prirodni prostor Zorana Milanovića, koji sigurno ne uvažava Trumpa ("imate u Washingtonu na vlasti ljude koji su opasni amateri i šarlatani"), ali zato vrlo precizno obrazlaže motive Brexita: "Njemačka... je počela dominirati htjela ne htjela, možda ne s namjerom da gazi druge, zadnjih deset godina, zato su Englezi izašli van, zato što su [Nijemci] prejaki i osjetili su da ne mogu parirat". Jednako tako, protivi se idejama jačeg integriranja (federalizacije) EU: "Ako krenemo dalje to ujedinjavat, ono što je David Cameron [predlagao?], u nekoliko sam navrata više kava popio na tu temu, ne približavaj se. Dakle unija koja je stalno bliža. Ne, ovo je dobro. Ali ne više od toga". Milanoviću ni to nije dovoljno te otvoreno zagovara odustajanje od ulaska u eurozonu ("Sad zvučim kao neki mali nacionalist"), jer bi takav potez mogao stvoriti preveliku ovisnost kod svake slabije države, sasvim sigurno i Hrvatske: "Češka neće nikad ući u euro, nikad. Oni su potpisali, mislim nešto drugo, kad su ulazili u EU, oni imaju zbog toga ogromne devizne i zlatne rezerve od preko 100 milijardi eura. Naše su 15 milijardi dolara ili eura. To je dosta i u tom smislu sam suverenist, ali iz opreza".
U pobunama masa, onako kako ih vide ljudi iz Davosa, Milanović naslućuje ne samo "populističke" opasnosti, nego i povoljnu priliku. Za razliku od drugih ljevičara koji proklinju bigote, mizoginiste, homofobe i ksenofobe, Milanović ne samo da izdvaja "napredni populizam" Geerta Wildersa ("antimuslimanski odnosno protuemigrantski, ali u svim drugim aspektima političkog zapravo napredni, progresivni. Za manjine, druge, prava LGBT zajednica"), nego najavljuje ("dal’ da to nazovem opasnošću ili izvjesnost") hrvatski populistički pokret koji će biti državno-nacionalistički ("dakle ne Hrvati - Srbi već naprosto hrvatski interes"); sociološkim rječnikom pokret državnog nacionalizma, za razliku od etničkog. Bit će taj pokret "blago lijevo intoniran, [...] anti-establishment dakle protiv elita, dakle protiv birokrata i financijaša, diplomata i ekipe iz Bruxellesa jer su im naprosto antipatični". Taj pokret bi bio i "dovoljno pragmatičan". Nadalje, Milanović razmišlja da to "nešto novo mora biti jako, plemenito, ali ja i dalje smatram da su ovakve stranke, pa i HDZ, ako se bude promijenio, bolje za Hrvatsku". Zapravo, Milanović traži bitne promjene u SDP-u, kako bi pročišćena stranka predvodila "taj neki fiktivni hrvatski pokret", jer inače SDP, "ako se ne mijenja, osta[t će] vječno takav i da pričamo o socijaldemokraciji". On priželjkuje novi doista populistički SDP, na tragu lijevog (nacionalističkog) populizma tako tipičnog iz povijesti uspjelih i neuspjelih pokušaja hrvatske ljevice da se nametne HSS-u.
Milanoviću je SDP-ova evolucija poželjna i stoga što bi, po njemu, Andrej Plenković, danas "isto tako mogao biti u SDP-u". Štoviše, "ako je moguće da današnji HDZ vodi takav čovjek, nije to tako loše samo po sebi". No, upravo zbog Plenkovićeve mlakosti, u prvom redu nacionalne, Milanovićev cilj nije klizajuća velika koalicija, nego nacionalpopulizam. On je primijetio uspon njemačkog SPD-a koji odjednom, nakon izbora popularnog Frank-Waltera Steinmeiera za njemačkog predsjednika i Martina Schulza za kancelarskog kandidata, ponovno jača u anketama. Štoviše, to je dijelom rezultat njihove otvorene kritike Trumpa. Desna opozicija (AfD) odjednom je dobila dostojnog konkurenta u protuamerički radikaliziranom SPD-u, tako da naslovnica tjednika Der Spiegel (11. veljače) odjednom glasi "Kippt sie?" (The New York Times, 13. veljače). Ona je, dakako, kancelarka Angela Merkel.
Milanović sve ovo pobožno motri i odabire stranu protiv Trumpa, protiv eura, protiv jačanja EU, protiv Bruxellesa ("Vidim kako rade Europska unija i Komisija, a to paše nekim birokratima i ljudima koji se tamo ugodno osjećaju jako zgodno jer su tamo jaki"), protiv elita ("SDP je stranka koja se svjesno zamjerila elitama i centrima moći"), ali za Schulza ("moj prijatelj") i za lijevi egalitarizam ("Hrvatski narod, pa i mnogi birači HDZ-a, su izrazito socijalni. To moramo čuvat"). Milanović još insistira da je Lex Perković bio u funkciji nacionalnih interesa ("ne dam da se s hrvatskim državljanima... postupa kao s ovom keramičkom šalicom koja je lijepa i fora, ali vrijedi dvije kune"). Nepopravljivi je je nativist-politokrat ("Ne može Šćepan Mali doći i reć ja sam ovdje najpametniji. Mi moramo čovjeka izabrat") i krajnje sumnjiv kad je riječ o obiteljskom nasilju i pravima žena. Neprihvatljive su njegove prosudbe o aferi Lalovac ("Ni u jednom trenutku muškarac nema pravo svoju evolucijsku prednost nad ženom iskoristiti"). Protunacionalističkim sektama neće se svidjeti ništa od onog što predlaže, ali za razliku od njih, on još razmišlja o tomu kako pobijediti na izborima. Pogriješit će oni koji misle da je ovo samo izmotavanje pred vratima Remetinca. Ako Milanović i dospije u remetinečku retortu, to neće biti zato što ne razumije sadašnji trenutak. Kako je Tocqueville davno primjetio: "Očigledno je čak i uskim i nepromišljenim umovima da politička sloboda u svojim pretjeranostima može kompromitirati spokoj, vlasništvo i živote pojedinaca. S druge pak strane, nitko osim pozornih i bistroumnih ljudi ne može nazrijeti opasnosti kojima nam prijeti jednakost, a i oni obično izbjegavaju da na njih ukažu".
P.S.: Zgode i nezgode Ante Pavelića (postfaktualni kutak)(1): Kad je ono, u noći između 8. i 9. lipnja 2015., Ante Pavelić nacrtao golemu svastiku na poljudskom igralištu, policijska se uprava nadala da je riječ o izoliranom incidentu. Bilo je teško očekivati da će se 125 godina star prijestupnik, koji već dugi niz godina uspijeva izbjeći fino satkanu mrežu kontrolnih operacija, ponovno odvažiti na teroristički napad. No, kako javlja Tanjug (13. veljače), u centru Šibenika, u gradskoj četvrti Crnica, osvanuo je grafit "Za dom spremni", napisan na ćirilici, što ukazuje na perfidnost poznatog počinitelja. Sa svoje strane, prvi potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je kako će, unatoč činjenici da je Pavelić tijekom Prvog svjetskog rata zbog zdravstvenih tegoba (sumnja se na anemiju) proglašen nesposobnim za vojnu službu, "svakog dana da čita šta je ko rekao i da smišlja kako će da tuži Hrvatsku i BiH za ratnu odštetu, jer su 1914. napale Srbiju. Jesu li ikad platili ratnu odštetu za to?" (Politika, 12. veljače). Ima i drugih indicija da se steže obruč oko odbjeglog Pavelića. Nastavci slijede.