U jučerašnju nedjelju tema za Rimovanje bilo je na pretek. Počev dakako od Rima, gdje je Papa dan ranije govorio u crkvi posvećenoj svetom Bartulu mučeniku, onome kome su odrali kožu (na svome Strašnom sudu Michelangelo je svoje lice aplicirao na Bartulovu kožu, mnogi sebe vide velemučenicima). Nabrajao je ljude ubijene zbog kršćanstva, spomenuo je izbjeglicu na Lezbosu, udovca muslimana s troje djece kojemu su manijaci ubili ženu, kršćanku, jer nije htjela s vrata skinuti raspelo i baciti ga na tle. Pa je, ekstemporirajući, uzrujao zdrave evropske snage rekavši (a) da su izbjeglički logori koncentracioni, te (b) da su Evropljani s imućnog Sjevera sebični. Sebični jer neće pomoći izbjeglicama (u Italiji bi bilo dovoljno smjestiti po dvoje u svaku općinu i problem bi bio riješen, veli Papa, ujedno i katolički primas Italije), sebični jer brane svoj standard odbijajući rađati djecu. "To je samoubojstvo", veli Papa. Teologija? Jok, matematika.
Bila je to izborna nedjelja u Francuskoj, pravimo se kao da se rješava sudbina svijeta, ili barem Evrope - a neće baš biti. Kolotečine politike su tako duboke, da iz njih nije, što se svijeta tiče, iskočio ni Barack Obama, u jednom trenu viđen kao revolucionaran izbor, a ni Donald Trump, koji je u međuvremenu već pojeo 90 posto onoga što je provalio u predizbornoj kampanji.
Politika, reći ćete. Da, to je, kao i lopovluk, tema iz koje nikako da se iskoprcamo. Politika i lopovluk. Politički lopovluk. Lopovska politika. Na to se hvatamo, indignirani. Nasjedamo tezi (ili, u medijima, jašimo na tezi) da je politika ta koja određuje ekonomiju, standard, kulturu. Na kraju u to povjeruju i sami političari, poput znamenita pijevca Chanteclera, iz srednjevjekovne zbirke o liscu Renartu. Pijetao je bio uvjeren da zapovijeda Suncu jer bi ono izišlo pošto bi Chantecler kukurijeknuo. Sve do onoga strašnog dana kada je pijevac zaspao, pa se probudio pošto je Sunce već bilo visoko nad glavom, bacivši Chanteclera u duboku depresiju. Posrijedi je parabola starija od srednjeg vijeka: vjerojatno su je križarima posredovali Arapi koji su je preuzeli još iz Pañchatantre, otprilike suvremenice Evanđelja po Ivanu. Dva milenija barem to ljudi znaju, pa svejedno slušamo svaki svoga Chanteclera.
Politička paradigma se ne mijenja trajno bez promjene mentaliteta. Može se promijeniti i naglo, uslijed kakva neočekivana šoka, poput svjetskog rata, ili davne pošasti crne smrti, ali te promjene ne traju dugo. Za istinsku promjenu mentaliteta potrebne su barem dvije generacije - ako za to postoje uvjeti i volja. Inače paradigma ostaje, kako je pokazao i dokazao Žanić pišući o kompleksu "junačke pravde": može poprimiti različite ideološke dresove, na istu melodiju se mirno mogu pjevati i "Na Kordunu grob do groba" i "Evo zore, evo dana", ostaju isti i mentalitet i instrument (kama danas, a ne sutra).
Znači li to da je svaki napor uzaludan jer "Ništa nova pod Suncem", kako je rezignirao Propovjednik? Ma ne!
Ponešto se i mijenja, pa makar uslijed promjena tehnologije, koja funkcionira u oba smjera: istina je da se atomskom bombom učas ubije puno više ljudi nego čakijom i maljem kroz mjesece napornog truda, istina je da Internet može razašiljati više pogubnih laži u minuti negoli je tisak mogao u dvije-tri godine, ali je istina i da ljudi žive i dulje i bolje, te da giht i dijabetes nisu više privilegija vladajućih klasa.
Pozornost će nam, s pravom, privući Rodong Sinmun, glasilo Korejske radničke partije, koje najavljuje da je NDR Koreja spremna "zbrisati Ameriku s lica Zemlje", dat ćemo se navući da dvije godine pratimo natezanja oko Brexita, pa će nam možda u sjeni toga promaći da je London, grad u kojemu je skovana imenica smog (smoke+fogg, ubitačna kombinacija dima i magle), prvi put u dva stoljeća od početka industrijske revolucije proživio dan bez ugljena.
Prije malo više od pola stoljeća jedan od pet oscara, koliko je pobrao film Mary Poppins, stigao je za pjesmu "Chim Chim Cher-ee" o dimu i dimnjacima uz koju su plesali dimnjačar Dick Van Dyke i odgojiteljica Julie Andrews. To je i u nas bilo doba fascinacije industrijskim dimom kao zalogom izlaska iz oskudice (formula sreće u sovjetskoj Rusiji glasila je "sovjeti plus elektrifikacija").
Prije malo više od tri desetljeća je Margaret Thatcher uočila da je propulzivna snaga ugljena na zalazu, pa je mogla slomiti rudarski štrajk 1985.
U lipnju će biti 45 godina otkako su se iz Stockholma, s Konferencije UN-a o ljudskom okolišu, vratili profesor Rudi Supek i budući profesor i diplomat Nenad Prelog, prenijevši nam krilaticu "Samo [je] jedna Zemlja". U tom međuvremenu imenica ekologija preselila se iz biologije u sociologiju i politiku, svijest je ipak promijenjena, ne zahvaljujući marginalnom Goreu, nego trijumfalnome Trumpu unatoč.