Svako jutro u 9.30 Maurice B. se iz svoga stana zaputi u prodavaonicu novina na Fulham Roadu gdje s vlasnikom Indijcem prokomentira vrijeme ili kakav sportski rezultat, a potom nastavi prema kafiću Gail’s gdje naruči cappuccino s puno pjene i omlet sa sirom.
Maurice B. rijetko kada odstupa od rituala; katkad uz Times kupi i Guardian, a za osobito sunčanih dana sjeda kod Talijana jer imaju ljepšu terasu. Ponekad mu društvo pravi koji umirovljeni susjed ili njemački umjetnik iz ulice ili mu se pridružim ja pa se Maurice zabavlja s mojom djecom dok ja listam njegove novine. Oko 11 Maurice odlazi u svoj ured na prvom katu zgrade s pogledom na fulhamsku poštu. Ovo je sjajna lokacija, neočekivana za ured u kojem se provodi tek koji sat dnevno, u odgovaranju na mailove i pokoji telefonski poziv. Maurice je, naime, glumac i njegov radni dan svodi se uglavnom na pregled audicija koje mu šalje njegov dugogodišnji agent i govorne vježbe koje je usvojio na tečaju glume. Jednom mi je priznao da mu ured ustvari nije potreban i da bi bilo pametno izdati u najam prostor koji je naslijedio iz svog ranijeg života.
Prije nego što je bio glumac, Maurice B. je, naime, bio odvjetnik specijaliziran za europsko pravo. Deset godina odvjetničke prakse pružilo mu je život o kojemu bi mnogi mogli samo sanjati. Maurice B. je putovao Europom, kupovao nekretnine i uživao status zgodnog neženje. A onda se dogodila televizija. Mauriceu ni danas nije jasno što ga je navelo na to da pristane na sudjelovanje u emisiji o životu odvjetnika, svojevrsnoj londonskoj verziji američke serije “Ally McBeal” sa stvarnim likovima - možda taština, a možda želja da se svidi atraktivnoj producentici koja mu je prišla.
Bili su to rani dani reality televizije i odvjetnički serijal postao je trenutni hit. I tako je Maurice B. okusio slavu. U njegovu lokalnom cafeu posluživali su ga s osobitom ljubaznošću, a vlasnici restorana slali bi mu čašu šampanjca od kuće. Upoznati zanimljive ljude, osobito pripadnice suprotnog spola, bilo je jednostavno kada je i on sam bio zanimljiv - i to na TV-u. Sve mu je godilo u njegovoj novostečenoj slavi - i šaputanje prepoznavanja kada bi se našao u prostoriji i redovite pozivnice na najbolje partije u gradu. S vremenom je zaključio da pravo možda jest unosan posao, ali ne i njegov poziv. Raspitao se o najboljoj školi glume u gradu i počeo svoju nenadanu prekvalifikaciju. Maurice B. naumio je biti glumac i njegovi novi prijatelji iz svijeta show businessa obećavali su mu trenutni uspjeh. Nekoliko je godina živio u iščekivanju velikog filmskog trenutka. Dok se nije pojavila epizoda s reklamom za kalodont. Njegov agent zvučao je ushićeno kao da se radi o holivudskom blockbusteru kada mu je javio da ga je jedna velika farmaceutska kuća odabrala za ulogu zubara u njihovoj novoj TV reklami. Maurice isprva nije znao što bi mislio o ponudi, ali nije imao puno izbora. Bio je to njegov prvi glumački angažman, a ni honorar nije bio loš. Cjelokupno iskustvo bilo je dobro, Mauriceu se svidjelo raditi u studiju. Problem je u tome što je to ostao jedini put da se našao pred kamerama. Maurice misli da je stvar u reklami za kalodont.
“Kako ću igrati zavodnika ili Shakespeareov lik kad imam izgled zubara s reklame za kalodont”, rekao mi je jednom. No, zanimljivija od njegove samoanalize je činjenica da Maurice ne namjerava odustati od svoje glume.
Iako je u posljednjih šest godina, koliko joj se posvetio, nastupio u tri predstave u malo poznatim teatrima na rubu Londona i naučio pristajati na slabo plaćene angažmane za privatne kompanije, on još uvijek vjeruje da je veliki posao odmah iza ugla. Stoga sanjivo promatra kolege koji su uspjeli - njegov vršnjak Hugh Grant i ljepuškasti Jude Law žive iza ugla i često ih sreće kako parkiraju svoje Ferrarije ili šapuću dugonogim pratiljama.
Nedavno, na proslavi Mauriceova rođendana u njegovu lokalnom pubu The Sporting Page, naučila sam da Maurice nije jedini. Gotovo čitavo društvo njegovih prijatelja i prijateljica bili su glumci bez angažmana.
Osim “teške industrije”, kako je sami nazivaju, okupljeni su imali još nešto zajedničko. Poput Mauricea, jednom su iskusili slavu: Judith je glumila u nekoć popularnoj seriji, Eric se nekoliko puta našao na stranicama tabloida, a Daniela su početkom milenija proglasili “glumačkom nadom godine”. “Biti poznat je nešto najbolje na svijetu. Izdiže nas od običnosti. Nitko ne želi ostarjeti bez glamuroznih uspomena”, rekao mi je Eric koji je ostao samo nada jer nakon sporedne uloge u romantičnoj komediji više nikad nije glumio u nečemu vrijednom spomena.
Ipak, okupljeno društvo razbacivalo se imenima TV-pilota, jasno pokazujući da su središte njihova svemira. Svima njima profesionalnu slamku spasa pružaju produkcije takozvane “fast food televizije”, jeftinih reality programa u vječnoj potrazi za kandidatima koji će rado prikazati svoj život na malim ekranima.
“Jedini put je Essex”, “Made in Chelsea”, “Kućanice iz Cotswaldsa” - britanske inačice klana Kardashian ne gube vrijeme. Za razliku od svojih kolega, Maurice je financijski osiguran i danas uglavnom živi od najma nekretnina koje je kupio kad je bio uspješan odvjetnik. To znači da prihvaćanje neatraktivnih angažmana za njega nije stvar preživljavanja.
Debata o atraktivnosti izrodila se nakon što nam je jedan od okupljenih pokazao svoj najprivatniji dio tijela. Ne uživo, nego na iPhoneu 6 gdje je čuvao epizodu emisije “Gola privlačnost”, možda najkontroverzniji show u povijesti britanske televizije. Neću ulaziti u detalje, reći ću samo da taj show za pronalazak partnera otkriva sve. U početnoj sceni prikazan je najintimniji dio tijela natjecatelja, a lice dolazi tek na kraju, nakon što je partner odabran.
Ukratko, ljubav se stvara na temelju izgleda spolnog organa natjecatelja. Britanci su preneraženi - Sodoma i Gomora, komentira moj prijatelj svećenik, ali publika je tu, svaki četvrtak u 22 sata na Channelu 4. Kada ga pitam je li njegov poriv za sudjelovanjem novac, razgolićeni natjecatelj gleda me u čudu. Sudjelovanje u emisiji honorira se samo natjecateljima koji su pozvani, ali nisu odabrani - oko 700 kuna. Zvijezde showa ne primaju honorar.
“Velika je stvar nastupiti, biti odabran. Audicije su bile teške. Gotovo sat vremena morao sam ih uvjeravati zašto baš ja - i to sasvim gol!”
Do kraja večeri taj je gospodin potpuno zaokupio moju pažnju. Možda zato što sam željela shvatiti koji fenomen navodi osobu da stoji ispred milijunske publike gol dok se u detalje komentiraju detalji njegova golog tijela. A možda zato što je kao netko koga sam vidjela na televiziji odjednom postao dio mog virtualnog kućanstva. “Me and my willie are famous!” komentirao je (Ja i moj pimpek smo poznati). Drugi dan, na kavi, o Goloj privlačnosti sam razgovarala s Mauriceom. Složili smo se da navedeni program nije uistinu gledljiv. No, na pitanje bi li u njemu nastupio, ovaj veliki obožavatelj Ibsena i britanskih klasika bio je neodređen. Možda nije Shakespeare, ali je televizija. Možda nije film, ali je okus slave.