Od početka milenija u Hrvatskoj se od izbora do izbora stalno iznova zaziva velika koalicija. Alibi za takvo što sugestija je da je Hrvatska ponovo u izvanrednoj situaciji, poput one devedesetih: tada je za formiranje vlade nacionalnog jedinstva razlog bio rat, a sada bi za stvaranje velike koalicije povod bila ekonomska kriza. Ne čudi stoga da upravo predsjednik ratne vlade, dr. Franjo Gregurić, otvoreno zaziva potrebu za novom “vladom nacionalnog spasa”: “Ponovno je stiglo vrijeme kada nam treba zajednički program svih stranaka kako bismo izašli iz krize. Za to su danas najodgovornije dvije najveće stranke - HDZ i SDP”.
Ovaj konsenzualni minimum kao zajednički program stabilizacije zemlje i izlaska iz krize na pameti je i Nikici Valentiću: velika koalicija koju godinama zagovara nerealna je zbog nezrelosti lidera SDP-a i HDZ-a, tvrdi, ali je konsenzus neizbježan. Da podsjetimo, Stjepan Mesić je 2007. godine sasvim otvoreno kao predsjednik Republike priželjkivao veliku koaliciju: govorio je “kako ga optužuju da se zauzima za veliku koaliciju, a on ustvari kaže da je to jedini izlaz ako građani ne prepoznaju svoje stranke i ne izađu na izbore”. Anticipirajmo odmah i zaključak ovog teksta: Stjepan Mesić autor je ove ideje o potrebi velike koalicije, njezin glavni zagovornik, promicatelj i pobornik, ali iz sasvim disparatnih razloga no što su oni koji se u raspravi o toj temi javljaju periodično, u izbornim ciklusima. Vratit ćemo se tim razlozima na kraju teksta, a sada razmotrimo ideju velike koalicije kako se ona javlja u našoj javnoj debati.
Prvi razlog za veliku koaliciju, onu ljevice i desnice, SDP-a i HDZ-a, rečene su izvanredne okolnosti: zemlja je ugrožena ekonomskom krizom gotovo kao ratom, i vodeće političke snage zemlje moraju se u aktu nacionalnog pomirenja okupiti oko pronalaska odgovora na nasušna egzistencijalna pitanja. Već u toj nultoj točki krije se hrvatska posebnost takvog formiranja Vlade: velika koalicija bila bi svojevrsna realizacija Tuđmanove ideje pomirbe, jer je ona u stvari ponajprije sredstvo prevladavanja društvenih, političkih i inih podjela u zemlji, počevši od one koja se ideološki stalno iznova nudi kao temeljna demarkaciona linija hrvatske političke stvarnosti - velika koalicija bila bi most od Jasenovca do Bleiburga.
Ovo je predrasudni argument koji mnogi navode: takva bi koalicija premostila jaz usred nacionalnoga bića, dokidajući smisao antagoniziranja crvenih i crnih. Njezina je neminovna konzekvenca relativiziranje ideologijskih i svjetonazornih tenzija, već time što bi spajala HDZ i SDP, institucionalizirajući sporadične suradnje, ili Valentić-Gregurićev zamišljeni konsenzualni programski minimum.
Drugi veliki razlog za ovakvu koaliciju, koju mnogi nagovještaju iako je nitko u predizbornom vremenu ne želi otvoreno najaviti, mogućnost je poduzimanja reformi. Kao biva, moglo bi se ući i u promjene/reforme u koje se HDZ i SDP inače samostalno boje krenuti iz straha od gubitka sljedećih izbora: nužne bi se reforme mogle provesti bez politikanskog poentiranja oporbe, naime.
Pragmatično gledano, konačno, HDZ i SDP mogli bi imati neoboriv politički alibi za meritokratski kriterij, koji se, doduše nekritički, predlaže Hrvatskoj: u nas je tehnokratska vlada, a i nju je najčešće prizivao Stjepan Mesić zamišljajući još dvijetisućite na njezinu čelu Mladena Vedriša, samo inačica velike koalicije. Velika koalicija, da pojasnimo, dopušta liderima lijevog i desnog bloka da se oslobodi nesposobnih, personalno ekipirajući Vladu s najstručnijima. Velika koalicija štoviše ima neusporedivu prednost pred vladom stručnjaka: formiranjem vlade stručnjaka iz političke sfere istiskuju se ljudi koji imaju demokratski legitimitet, što u ovom slučaju nikako nije slučaj.
Nasuprot tim argumentima postoje čvrsti načelni razlozi protiv velike koalicije. Njezin je temeljni problem minimiziranje oporbe. Situacija u kojoj vlast kontrolira veliku većinu parlamenta obesmišljava ne samo tu instituciju, nego i demokratski proces. Politika postaje klandestina, jer se tajne vladajućih teško probijaju do javnosti: kontrola nad postupcima vladajuće nomenklature bila bi minimalna, čemu pridonosi ovdašnja rudimentarna politička kultura, kao i nepostojanje pravne kulture. Upravo su vladavina prava i politička kultura pretpostavke funkcionalnog demokratskog sustava, što naš nikako nije: neotporan je na ono što bi takva koalicija u nas namrla neminovnošću prirodnih pojava: kronizam i nepotizam. I upravo je to druga velika zamjerka velikoj koaliciji. Treća je izvjesno snaženje korupcije.
Jasno, u nas je moguće odmah odmahnuti rukom i kazati da objektivno velika koalicija nema realnih šansi: bez obzira hoće li HDZ ili SDP dobiti minimalnu većinu, tu je i Most, te je apsolutna većina na domak ruke, koja je u Saboru uvijek pri ruci.
Nije više problem ni u tome da Milanović nikako ne bi mogao koalirati sa strankom koja u svojim redovima ima Hasanbegovića, otkako je Klemm morao upozoriti Milanovića da u svojoj prenabrijanosti smiri tenzije s Beogradom. Milanović se, kako smo tvrdili još od afere lex Perković, pokazao kao nacionalist tuđmanovskog profila, o čemu smo opširno pisali prije dva mjeseca na istom ovom mjestu, i takva prepreka suradnji SDP-a s HDZ-om više ne postoji. Problem je u nečem puno dubljem: u samom smislu velike koalicije i razlogu njezina postojanja.
Objasnimo to ovako: rekli smo da se čini kako bi velika koalicija konačno mogla poduzeti reforme koje su svima na usnama. No, kako stoji stvar s tim reformama zapravo? Je li taj zahtjev za reformama iskren? Ili je nasuprot sve do toga da sve ostane po starom? I, što je najzanimljivije, nije li cijela ova tema velike koalicije izrasla iz potrebe da se ništa ne reformira, kako bi se očuvao društveni casting devedesetih, dakle ona politička i ekonomska elita koja mora zaštititi svoje društvene privilegije, i nema li stoga tema velike koalicije, koja naoko osporava potrebu Mosta, najizravnije veze s njegovim postojanjem: naime, baš kao što je zazivanje reformi samo himba, tako je i taj parapolitički fenomen koji je izrastao kao navodni odgovor na zahtjev za reformama, perverzija toga zahtjeva - Most je zapravo osigurač koji iskače čim se neke dubinske reforme nagovijeste, recimo ona koja je posredstvom unošenja odredbe antitotalitarizma u Ustav logično dovela do lustracije, što bi, eto, značilo demonatažu tog poretka nastalog u devedesetima, a upravo se to - da budemo do kraja precizni: sankcioniranje privatizacijskog kriminala - mora osujetiti u začetku.
Kad se tako situacija promisli, ubrzo će se uvidjeti da će u nas svi kazati da smo žrtve bipolarizacije društva i bipartijnosti stranačke scena. Ali, ako pogledamo izbliza, neće baš tako biti: upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, u nas se projicira antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što svi znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Crveni i crni, partizani i ustaše, projekcija su kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Budući da u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.
Bipolarizacija jest problem, jer perpetuira vlast jednih te istih elita, ali je barem jednako velik i problem prividnost te bipolarnosti. Most uopće ne bi bio zamisliv i moguć da se u znatnom dijelu javnosti nije učvrstilo uvjerenje da su HDZ i SDP samo frakcije iste interesno klasne formacije koja se smjenjuje na vlasti, kako kaže Lalić.
Prije no što će Most privatizirati donedavni šibolet neoliberalne scene, reforme su desetljećima bile čarobna riječ koju ovo podneblje opetuje još od socijalističkih dana. Most je upravo zato obmana jer alegorizira lažno obećanje reforme. Most je zapravo odgovor elita na potrebu reformi: da se ne dogode stvarne reforme, stvoren je projekt imena Most. Kao profilaksa moguće pojave autentičnih reformatora. A stoga jer je naša oligarhija kompradorska, moguće je sasvim slobodno kazati ono što će vam svi politički insideri spomenuti bez da trepnu okom: pri projektiranju Mosta inženjering je koristio i međunarodni know-how. Jer, stupovi se hrvatskoga društva ne smiju dirati.
Upravo zato jer nikakve bitne reforme u Hrvatskoj neće biti poduzete, pitanje velike koalicije nije uopće relevantno: ona je samo jedna od dvije varijante iste politike, politike statusa quo. Bez obzira formira li se vlast koalicijom HDZ-a/SDP-a i Mosta ili se konačno dogodi velika koalicija HDZ-a i SDP-a, ništa se u Hrvatskoj neće promijeniti, jer se ništa ne smije promijeniti.
I tu, na kraju, dolazimo do početnog spomena motiva koji su Stjepana Mesića nagnali na ideju velike koalicije ili tehničke vlade - kako bi to od zgode do zgode varirao - još s početka prvoga mandata. Vlada koju je zamislio Stjepan Mesić tada, recimo za jednog razgovora u kojemu su u domu Josipa Šelendića sudjelovali i Pašalić i Vedriš, bila bi “tehnička vlada” već zato jer bi bila izraz interesa tehnomenadžerske frakcije HDZ-a, kako se to tada govorilo. Kad se bolje pogleda, cijeli je taj projekt sasvim suvišan, jer ta frakcija nikad i nije prestala vladati Hrvatskom, izravno ili posredno. Štoviše, moglo bi se tu govoriti i o kontinuitetu koji seže i u osamdesete.
Ne bih htio ispasti bombastičan spomenom prezimena Hegel, no još je on upozoravao na revolucionarnu ironiju: revolucije su samo tranzicijski proces prelaska jedne te iste vladajuće nomenklature iz jednog režima u drugi. Ona koju je izvela avangarda nacionalnog pokreta devedesetih, bila je samo Noina arka preživljavanja tehnomenadžerske strukture SR Hrvatske u novonastalim uvjetima tranzicije. Velika koalicija HDZ-a i SDP-a bila bi konačan povratak izvoru: kao spomenuta realizacija Tuđmanove ideje pomirbe u institucionalnom obliku, takva bi koalicija zorno pokazala da je Josip Manolić savršeno bio u pravu kad je prije petnaestak godina rekao da je sva politička dinamika Hrvatske samo borba HDZ-ovih frakcija. Kome se to čini nelogičnim, neka sebi za početak odgovori na pitanje: A što Stjepan Mesić, kao jedan od vodećih ljudi izvornog HDZ-a, 2016. radi na listi Narodne koalicije?
Politički genij Stjepana Mesića, zaključimo, očituje se finalno i u ovoj usputnoj okolnosti: ako se velika koalicija i ne dogodi, izborni uspjeh Mosta, sjetimo li se samo stanovitog gospodina Roglića, jamči da Mesić ni u ovim izborima neće proći neuspješno. Stoga autoru vječno zanimljive ideje hrvatske velike koalicije još jednom treba zapljeskati: kako god završili ovi izbori, bit će to njegova pobjeda.